[1] Ko to dolazi iz Edoma, u crvenim haljama iz Bosre, sjajan u odjeći svojoj, koračajući ponosno u sili? „To sam Ja; govorim u pravdi, silan u spasenju.”
[2] Zašto su ti halje crvene, i odjeća tvoja kao u prešara? „Gazio sam sâm u kaci, ne bijaše nikoga od naroda sa Mnom; gazio sam u ljutnji, i gnječio u srdžbi Svojoj.
[3] Tako Mi krv njihova uprska haljine, i ukalja svu odjeću.
[4] Jer na umu Mi bi dan osvete, i dođe godina Moga iskupljenja.
[5] Gledao sam, ali ne bi nijednog da pomogne, zgrozih se, ali ne vidjeh nijednog da Me podrži; zato Mi vlastita ruka donese spasenje, i Moja me srdžba održa.
[6] Gazio sam narode u srdžbi Svojoj, opijao ih gnjevom, i tako krv njihovu prolijevao po zemlji.”
[7] Sjetit ću se Gospodnje postojane ljubavi, hvale Gospodnje, po svemu što nam Gospod dade, po velikoj dobroti koju pruži domu Izraelovu, svemu što pokloni po milosti Svojoj, po ljubavi Svojoj postojanoj.
[8] Jer On reče: „Doista su Moj narod; djeca koja neće u laži postupati.” Tako postade njihov Spasitelj.
[9] I On se ne smete u iskušenjima njihovim, ali ih spasi anđeo prisustva Njegova. Iskupio ih u ljubavi i milosti, podigao ih je i nosio kroz sve dane davne.
[10] Ali oni se pobuniše, i ražalostiše Njegov sveti duh; tako im On postade dušmaninom, i sam povede boj protiv njih.
[11] Ali onda se sjeti dana drevnih, Mojsija i njegova naroda; gdje je Onaj Koji ih provede kroz more, s pastirima stada Njegova; gdje Onaj Koji među njih položi Svoj sveti duh,
[12] Koji učini da Njegova slavna desnica, ide s desnicom Mojsijevom; Koji podijeli more pred njima, da Sebi stvori ime vječno,
[13] Koji ih kroz dubine provede? Kao što konji u pustinji ne posrću, tako bi i sa njima;
[14] kao stoka koja silazi u dolinu; duh Gospodnji im dade mira. Tako si poveo narod Svoj, tako si Sebi stvorio ime slavno.
[15] Pogledaj s neba, sa Svoga svetog i divnog doma. Gdje je revnost Tvoja i moć? Ganuće srca Tvoga i milost ostadoše daleke meni.
[16] Jer Ti si naš Otac, premda nas Abraham ne poznaje, a Izrael ne priznaje, Ti, o, Gospode, ostaješ Otac naš; ime Ti je Spasitelj od davnina.
[17] O, Gospode, što puštaš da skrećemo s Tvoje staze, zašto kameniš naša srca i daješ da Te se ne plašimo? Vrati se zbog sluga Svojih, zarad plemena, baštine Tvoje.
[18] Jer Tvoj sveti narod je nakratko vladao; dušmani pogaziše Tvoja svetišta.
[19] Postadosmo kao oni kojima nikad nisi vladao, kao oni koji se ne zovu imenom Tvojim.