[1] „Čujte, svi vi koji težite pravdi, vi koji tražite Gospoda. Pogledajte u stijenu iz koje ste isklesani, u kamenolom iz kojeg ste izvađeni;
[2] Pogledajte u Abrahama, oca vašeg, Saru koja vas je rodila, jer on nije bio ništa doli jedan kad sam ga pozvao da ga blagoslovim i umnožim.”
[3] Jer Gospod tješi Sion; utjeha je svim opustjelim mjestima, a divljinu čini poput Edena, pustinje njene kao Gospodnji vrt, slavu i spokoj će naći tu, hvalu i milozvučni glas.
[4] „Poslušaj Me, narode Moj, priklonite uho, zemljaci; jer od Mene će poteći zakon, i pravdu ću Svoju postaviti kao svjetlost narodima.
[5] Bliži se Moja pravda, Moje spasenje kreće i Moje ruke će presuditi narodima; obale Mi se nadaju, i čekaju na Moju desnicu.
[6] Dignite oči nebesima, pogledajte u zemlju ispod vas; jer nebesa nestaju poput dima, a zemlja će se rastočiti kao haljine, a oni koji žive na njoj umrijet će kao mušice. Ali Moje spasenje je vječito, neće se obeshrabriti pravda Moja.
[7] Poslušajte Me, svi vi koji znate pravdu, u čijim srcima počiva Moj zakon, ne bojte se ljudske osude, ne marite za njihove uvrede.
[8] Jer njih će moljac pojesti kao haljine, a crv će ih jesti kao vunu; ali pravda Moja ostaje dovijeka i spasenje Moje pokoljenjima svim.”
[9] Probudi se, probudi, okrijepi silom, o, desnice Gospodnja, razbudi se kao u danima starim, u pokoljenjima davnim. Zar ne bješe ona, koja iskasapi Rahaba, koja probode zmaja?
[10] Nisi li ti isušila more, vode duboke i tamne, koja prokrči put kroz more da prođu oni iskupljeni?
[11] Vratit će se Gospodnji otkupljenici, stići će u Sion s pjesmom; na čelima će nositi vječnu radost, sreća i blagost će biti njihova, a nestat će tuga i nevolja.
[12] „Ja, Ja sam Onaj Koji te tješi; ko si ti da se plašiš ljudskoga sina koji je smrtan, čovječijeg sina koji je sazdan kao travka;
[13] Zar si zaboravio Gospoda, svoga Tvorca, Koji je razastro nebesa i udario temelje zemlji, da se jednako plašiš svakoga dana zbog gnjeva tlačitelja tvoga, kada krene razarati? A gdje je gnjev toga tlačitelja?
[14] Brzo će biti otpušten potlačeni; neće umrijeti i neće dopasti jame, i neće mu manjkati hljeba.
[15] Ja sam Gospod, Bog tvoj, Koji potiče more i valove da huče – Gospod nad vojskama je Njegovo ime.
[16] Riječi Svoje sam položio u tvoja usta, zaštitio te sjenkom dlana Svoga, učvršćujući nebesa, udarajući temelje zemlje, vičući Sionu: ‘Vi ste narod Moj!’”
[17] Probudi se, ustaj, stani na noge, o, Jerusaleme, ti koji si iz ruke Gospodnje popio času gnjeva Njegova; koji ste iskapili čašu, do kraja.
[18] Nema nikoga ko bi te poveo, od svih sinova koje si rodio, nema nijednog ko bi te uzeo za ruku među svim sinovima koje si odgojio.
[19] Snađoše te ove stvari – ko će te utješiti? Razaranje, uništenje, glad i mač; Ko će te utješiti?
[20] Posrnuli su sinovi tvoji, leže na vrhu ulica, kao košuta uhvaćena u zamci; ispunjeni su gnjevom Gospoda, karanjem Boga tvoga.
[21] Stoga čujte, vi nesretnici, vi koji ste opijene, a ne okusiste vina;
[22] Ovako veli gospodar vaš, Gospod, Bog Koji zastupa parnicu naroda vašeg: „Gle, uzeo sam vam iz ruke času koja opija; nećete više piti iz čaše gnjeva Moga.
[23] Dat ću je u ruke mučiteljima vašim, onima koji vam rekoše: ‘Kleknite da prođemo!’ a vi izravnaste leđa s tlom, i postadoste poput ceste kojom prođoše.”