[1] Pošaljite janje vladaru zemlje, Seli, kroz pustinju, prema gori kćeri sionskih.
[2] Poput raštrkanih ptica, poput gnijezda rasijanog – takve su kćeri moapske na gazovima Arnona.
[3] Sazovite zbor! Dosudite pravo! Učinite da je sjena vaša u podne poput noći; zaklonite izbjeglice, nemojte izdati sužnjeve.
[4] Neka moapske izbjeglice žive među vama. Budite im utočište, pred uništiteljem. Kad ne bude više tlačitelja, kad razaranje mine, kada iz zemlje nestane onaj koji gazi,
[5] tad će podignut prijestolje u postojanoj ljubavi, a na njemu će vjerno stolovati, doista, u šatoru Davidovom, onaj koji sudi, koji pravdi teži, koji hitro sudi u svome poštenju.
[6] Čuli smo za ponos Moaba, doista, kako li je ponosan! Za oholost njegovu, gordost i drskost; nema prava u ništavnoj hvali svojoj.
[7] Neka stoga Moab jauče zbog Moaba, neka svi nariču; neka pate, posve shrvani, za kolačima od grožđa iz Kir Heresa.
[8] Jer suha su polja Hešbona, kao i loza Sibmane; gospoda naroda je posjekla grane, njih koje su dosezale do Jazera, koje su doticale pustinju; mladice njihove su se širile onamo, prelazile su vode morske.
[9] Stoga i ja lijem suze uz plač jazerski, zbog loze sibmanske; suzama vas zalijevam, o, Hešbone i Elealo, jer u vrijeme ploda ljetnog i žetve, nestade vike
[10] Nestade veselja i radosti s plodnih polja tvojih, u vinogradima više ne ori pjesma, nema više radosne vike; niko ne gazi vina u tijesku; doista, prekinuo sam viku.
[11] Srce moje jadikuje zbog Moaba, jauče kao citra. Sve u meni pati zbog Kir Heresa.
[12] A kad se Moab prikaže, kad se umori na visini, kad dođe u svetište svoje da se pomoli – neće nadvladati.
[13] Ovo su riječi koje je Gospod ranije kazao o Moabu.
[14] No, Gospod je sada progovorio: „Za tri godine, koje su kao godina najamnikova, postat će prezrena slava Moaba, i premda ih je veliko mnoštvo, ostat će ih tek šaka jada.”