[1] Tad Job odgovori:
[2] „Zaista, ja znam da je tako: kako čovjek može biti pravedan pred Bogom?
[3] Kada bi sa Njim parničio, nijednu Mu ne bi odvratio na hiljadu.
[4] Njegovo je srce mudro i od snage je neslomljive; ko Mu je ikada prkosio i zdrav ostao?
[5] On planine razmješta i ne primjećuju; On koji ih izvrne u Svom bijesu.
[6] Zemlju On razdrma sa mjesta njenoga, stubovi njeni se tresu.
[7] On suncu zaprijeti i ono ne izlazi, zvijezde On zatvara pečatom Svojim,
[8] On sam prostire nebesa i korača pučinom morskom.
[9] Stvorio je Medvjede, Oriona, Vlašiće i sazviježđa južnoga neba.
[10] On čini djela silna, nepojmljiva, čuda bezbrojna.
[11] Gle, On prolazi preko mene i ja Ga ne vidim; On prođe pored mene a ja Ga ne opazih.
[12] Gle, da ugrabi nešto, ko će Ga spriječiti? Ko Mu može doviknuti: Šta to radiš?
[13] Bog ne odustaje od srdžbe Svoje, čak Rahabovi saveznici pred njim kleče.
[14] Kako bih Mu ja mogao odgovoriti i riječi naći da sa Njim pričam!
[15] I kada bih imao pravo, ne bih Mu mogao prkositi, nego bih Sudiju svoga morao za milost moliti.
[16] Kada Ga zovnem, da li će mi odgovoriti? Ne mislim da će čuti vapaj moga glasa;
[17] jer u buri me On razdrobi i bez razloga mi nanosi rane grdne.
[18] Predahnuti ni časa mi ne da, nego me udara patnjom gorkom.
[19] Ako je do sile, gle, On je posjeduje, ako je do pravde, ko će Ga pozvati?
[20] Ako se i budem pravdao, usta će me moja osuditi, ako sam pravičan – zlim će me proglasiti.
[21] Nevin sam, ali me ne muči duša moja, ja prezirem život ovaj.
[22] Zato kažem: Svejedno je, bezbožnika i pravednika On zatire podjednako!
[23] I bič smrtni kada odjednom ubije, tad smijeh je Njemu kušnja nevinoga.
[24] Zemlja je u šakama bezbožnika, a oči sudaca On zastire. Ako ne On, ko onda?
[25] Dani su moji brže prošli no trkač, oni odbjegoše i ništa dobro ne vidješe;
[26] kao čamci od rogoza oni hitro otputovaše, kao orao koji se na plijen sunovrati.
[27] Kada pomislim: ‘Ne želim jecati, razvedrit ću lice i veseo biti!’
[28] tada moram strahovati od bolova groznih, jer znam da me nećeš otpustiti!
[29] Krivac ću biti – što se mučim uzaludno?
[30] Kada bi se snijegom očistio i kada bi ruke svoje lugom oprao,
[31] u rupu bi me umočio da se haljine moje gnušaju mene!
[32] Jer On nije čovjek kao ja, da Mu smijem odgovoriti, da bi Ga mogao pozvati pred sud;
[33] niti kakva suca ima među nama, koji bi ruku položio na nas dvojicu.
[34] Da šibu Svoju On od mene odmakne, da me užas Njegov više ne plaši,
[35] tako htjedoh pripovijedati i od Njega ne strahovati – ali tako nije u duši mojoj.