[1] Zar teška nije čovjekova dužnost na zemlji, zar mu dani nisu poput najamnikovih?
[2] Poput sluge koji je željan hlada, poput najamnika što plaću čeka,
[3] tako se i meni daruju mjeseci razočarenja i noći pune patnje.
[4] Kada legnem kažem sebi: ‘Kad ću ustati?’ Ali se noć oduži a ja sam zasićen umorom do zore jutarnje.
[5] Tijelo mi prekriveno crvima i blatom, koža moja krastava puca.
[6] Dani mi teku brže nego čunak krojača, prolaze i iščeznu bez nade.
[7] Daj, shvati, moj je život samo dašak, a oko mi više dobra vidjeti neće!
[8] Oko onoga koji me sada gleda, neće me više vidjeti; kada me oko tvoje potraži, mene neće biti!
[9] Kako se oblak rasprši i nestane, tako se ni onaj što ode u carstvo mrtvih više ne vraća;
[10] ne vraća se on domu svome, i gradovi njegovi ga više ne poznaju.
[11] Zato ne želim riječi suzdržavati, želim besjediti u nevolji duha svoga, u gorčini svoje duše želim naricati.
[12] Jesam li ja more ili čudovište da pored mene postavljaš stražu?
[13] Kad pomislim da će me krevet utješiti, da će postelja olakšati moju patnju,
[14] tada me prestrašiš snovima i opsjenama mučnim,
[15] tako da bi mi se duša radije ugušila, i da bi želio biti mrtav prije nego kosti ove puke.
[16] Prezirem svoj život! Ne želim živjeti vječno; pusti me; dani su mi samo dašak!
[17] Šta je čovjek da ga tako cijeniš i da na njega paziš?
[18] Nalaziš ga svakoga jutra, kroz sve trenutke stavljaš ga na kušnju.
[19] Zašto još uvijek nisi odvratio pogled s mene, što mi nisi pustio dovoljno mira da pljuvačku svoju progutati mogu?
[20] Jesam li griješio? Šta sam Ti učinio, pastiru čovječiji? Šta me napravi metom Svojom, što sam Ti postao teret?
[21] Što ne oprostiš moj grijeh i iskupiš me moje krivice? Jer sada moram leći u prašinu. Kada me budeš tražio, neće me biti više!”