[1] A Job nastavi svoj govor i reče:
[2] „Zaista, kao što je sigurno da Bog živi, koji mi je pravo oduzeo, Svesilni koji je ogorčio dušu moju,
[3] dok je duh moj u meni, i dašak Božiji u nosu ovome,
[4] usne mi neće reći opakost, niti će jezik izustiti laž!
[5] Neka je daleko od mene da vama dajem pravo; neću dopustit da mi se oduzme nedužnost do smrti moje!
[6] Ja se držim svoje pravednosti i neću je pustiti; savjest me moja neće gristi ni zbog jednog dana!
[7] Neka neprijatelju mom bude kao bezbožniku, a protivniku kao zločincu!
[8] Jer kakvu nadu ima bezbožnik, kada ga Bog odbaci, kada mu život njegov uzme?
[9] Hoće li Gospod čuti vapaj njegov kada ga snađe nevolja?
[10] Hoće li naći blagodat u Gospodu? Hoće li dozivati Boga svakog sata?
[11] Poučit ću vas o ruci Božijoj, neću kriti ono što je u Svesilnoga.
[12] Gle, sami ste vidjeli – zašto onda brbljate ništarije?
[13] To je sudbina bezbožnika pred Bogom, i to je baština koju nasilnici primaju od Svesilnoga.
[14] Ako se množe djeca njegova, mač ih čeka, a njegovi nasljednici se neće hljeba nasititi.
[15] A oni koji ga nadžive silaze u grob bolešću napaćeni, a udovice ih njihove ne oplakuju.
[16] Iako srebro skuplja i grabi kao prah, a haljine gomila kao ilovaču,
[17] on ih skuplja, ali će ih pravednik nositi, i nevini će podijeliti srebro njegovo.
[18] Kuću on poput moljca gradi, kao kolibicu koju stražar podiže.
[19] Legao je bogat, ali neće više tako; kad oči otvori, gle, sve je nestalo!
[20] Strah ga obuzima kao bujica, noću ga odnosi oluja burna.
[21] Istočni vjetar ga podiže i odnosi, daleko ga baca od mjesta njegova,
[22] nemilosrdno ga vitla i zanosi, dok bezglavo bježi od sile ove,
[23] plješće rukama svojim oko njega, zvižducima ga tjera iz mjesta njegova.