[1] I Elihu nastavi govoriti:
[2] „Misliš li da je ovo pravedno? Zar govoriš: ‘To je moje pravo pred Bogom’,
[3] da pitaš: ‘Šta ja imam od toga ako ne griješim?’
[4] Odgovorit ću i tebi i prijateljima tvojim.
[5] Gle, pogledaj u nebo; posmatraj oblake što su viši od tebe.
[6] Kada griješiš, kakvu štetu Njemu nanosiš? I ako su ti i nedjela brojna, šta Mu štete?
[7] A ako si pravednik, šta Mu daješ, šta On prima iz tvoje ruke?
[8] Čovjek sličan tebi pati zbog opakosti tvoje, pravednost tvoja služi nekom od sinova čovječijih.
[9] Ljudi jecaju zbog mnoštva opakosti tvojih, upomoć zovu zbog šake silnika.
[10] Ali nijedan od njih ne govori: ‘Gdje je Bog, Stvoritelj moj, koji pjesme slavljene daje u noći,
[11] koji nas je više poučio od zvijeri divljih, koji nas je učinio mudrijim od ptica nebeskih?’
[12] Tako viču, ali On ne odgovara zbog oholosti zlikovaca.
[13] Bog zaista neće počuti ništavni krik – Svesilni za njega ne mari.
[14] Koliko manje kad tvrdiš da Ga ne vidiš, da je parnica pred Njim i da Ga čekaš!
[15] A sada, pošto Njegova srdžba ne kažnjava, jer ne mari mnogo za prijestup;
[16] zato Job otvara usta i govori ništavno, zbog toga gomila riječi beznačajne.”