[1] Job mu odgovori:
[2] „Zaista, vi ste pravednici među ljudima i sa vama će izumrijeti i mudrost sama!
[3] I ja imam razum poput vas, nisam zaostao za vama; ko ne poznaje takve stvari?
[4] Ja sam ruglo prijatelja svojih; ali ja vapih jednoć Bogu i On me usliši! Nevini pravednik postaje podsmijeh!
[5] ‘Nesretnik zaslužuje preziranje’, tako sretni misle; zaista, gurnuti još treba onoga ko je nesigurnoga koraka!
[6] Šatori pljačkaša imaju svoj mir, sigurno žive oni što Boga ljute, oni što misle da Boga u šaci svojoj drže.
[7] Ali upitaj stoku, i ona će te podučiti, ili ptice nebeske, i one će ti objasniti,
[8] ili progovori zemlji, i ona će ti ukazati, a propovijedat će ti ribe morske.
[9] Ko među njima ne bi znao da je ruka Gospoda stvorila sve ovo,
[10] da je u šaci Njegovoj sve što živi, i duh svih tijela ljudskih?
[11] Zar uho ne sudi riječima kao što nepce kuša hranu?
[12] Mudrost je kod staraca, a razum u mnoštvu dana.
[13] Kod Njega je mudrost i sila, Njegov je savjet i razum!
[14] Gle, što sruši, nikada se više ne izgradi; što nad čovjekom zatvori, nikada se više ne otvara.
[15] Pogledaj, kada potisne vode, one presuše, kada ih pusti, one preplave zemlju.
[16] Kod Njega je moć i razum; Njegov je i varalica i onaj koga varaju.
[17] On savjetnike lišava razbora i sudije čini bezumnim.
[18] Kraljeve On vlasti razrješava i užetom im veže bokove.
[19] On svećenike vodi bosonoge i obara moćnike.
[20] On riječi liši rječitoga i starcima oduzima rasuđivanja moć.
[21] On rastresa prezir po plemićima i silnima kaiš razrješava.
[22] On otkriva ono što je u tminu skriveno, i izvlači smrtnu sjenu na svjetlost.
[23] Narode On uzvisuje i uništava: daleko ih širi pa odvodi.
[24] Poglavarima narodnim pamet uzima i pušta ih da lutaju u pustinji;
[25] oni blude u tmini bez svjetla, teturaju poput pijanica.