[1] Čovjek, što ga žena rodi, kratka je vijeka i pun nevolja.
[2] Kao cvijet on cvjeta i vehne; poput sjene bježi i nije postojan.
[3] Zaista, iznad takvog držiš oči Svoje otvorene i takvome Ti sudiš!
[4] Kako bi čistunac mogao izaći iz nečistoće? Ne može ni jedan jedini!
[5] Ako su mu dani određeni, broj njegovih mjeseci zapisan, i ako si mu postavio granicu koju ne može prekoračiti,
[6] onda odvrati pogled Svoj od njega i pusti ga na miru, da dan svoj sretno završi poput najamnika!
[7] Jer za stablo postoji nada, odsjeku li ga, ono ponovo može da zeleni i da mladice izbijaju iz njega.
[8] Iako mu je korijen star, a panj mu se u prašini suši,
[9] osjetivši miris vode ono ponovo grane pušta, kao da je ponovo zasađeno.
[10] Ali čovjek umire, prolazi, i gdje je?
[11] Kao voda što ispari iz mora, kao rijeka koja je presušila i iščezla,
[12] tako i čovjek padne i ne digne se više, dok neba bude, ustati neće, niti će se iz sna svoga probuditi.
[13] O, kad bi me sakrio u carstvo mrtvih, da me prikriješ dok se srdžba Tvoja ne odvrati, da mi podariš rok kada ćeš me se sjetiti!
[14] Ali hoće li čovjek ponovo živjeti kada umre? Čekao bih Te sve dane službe svoje dok stigao ne bi da mi zamjenu daš.
[15] Tada bi me pozvao, i ja bih ti odgovorio; čeznuo bi za djelom ruku svojih.
[16] Korake bi mi brojao, ne bi pazio na moje prestupe,
[17] zapečatio bi svu krivicu moju, u vreću skupio, a sve grijehe prekrio.
[18] Ali čak se i gore urušavaju i tonu, i stijene se pomjeraju sa mjesta svoga;
[19] voda dubi kamen, bujica odnosi prah zemljin: Tako i Ti poništavaš nadu smrtnika.
[20] Ti ga obaraš dovijeka, i on se spušta: unakaziš lice njegovo, i protjeraš ga.
[21] Da li će mu djeca biti časna, to ne zna, a iako su prezrena, to ne spoznaje.
[22] Tijelo mu još samo osjeća vlastitu bol, i duša mu tuguje jedino zbog vlastite sudbine!”