[1] Ali dogodi se jednoga dana da Božiji sinovi ponovo stanu pred Gospoda. Među njima pristupi i Sotona.
[2] Tada Gospod upita Sotonu: „Odakle dolaziš?” Sotona Mu odgovori: „Obiđoh zemlju i prođoh njom uzduž i poprijeko!”
[3] Tada Gospod reče Sotoni: „Jesi li zapazio Moga slugu Joba? Sličnoga njemu nema na Zemlji; čovjeka tako bezgrešnog i pravednog koji se Boga boji i zla kloni; i još je postojan u svojoj besprijekornosti iako si me nadražio da ga bez razloga upropastim!”
[4] Sotona odgovori Gospodu: „Koža za kožu! Zaista, sve što čovjek ima žrtvuje za život;
[5] pruži samo ruku i dodirni njegove kosti i meso i on će Te se sigurno u lice odreći!”
[6] Onda Gospod reče Sotoni: „Pogledaj, on je u tvojim rukama, samo mu život poštedi!”
[7] Tada Sotona odstupi ispred lica Božijeg. Potom Joba udari zloćudnim čirevima od tabana do tjemena,
[8] a Job uze komad krhotine da se njome struže i sjede u pepeo.
[9] Tada mu njegova žena reče: „Da li još uvijek držiš do svoje besprijekornosti? Odrekni se Boga i umri!”
[10] Ali joj on odgovori: „Ti brbljaš onako kako brbljaju budalaste žene! Kada primamo dobro Božije, zar da ne primimo i zlo?” – U svemu ovome Job ne zgriješi svojim usnama.
[11] Ali kada tri Jobova prijatelja čuše za sve ove nevolje koje ga snađoše, oni krenuše, svaki iz svoga mjesta: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama te se dogovoriše da posjete Joba, da mu izraze saučešće i da ga utješe.
[12] Ali nisu ga prepoznali kada su ga iz daljine ugledali. Tada počeše gorko plakati. Svaki na sebi pokida haljine i pospe prah po glavi.
[13] Onda sjednu do njega na zemlju; i tako ostanu sedam dana i sedam noći. Nijedan ne progovori ni riječ s njim, jer su vidjeli da je njegova bol velika.