[1] Savez ja sklopih sa očima svojim, kako da pogledam u djevicu?
[2] Jer šta bi Bog sa neba dodijelio, koju bih nagradu dobio od Svesilnoga s visina?
[3] Zar nesreća nije za nepravedna čovjeka, a nevolja za zločinca?
[4] Zar On ne vidi staze moje, zar ne broji sve moje korake?
[5] Ako sam hodio u nepravdi, ako sam noge svoje prevarom krijepio,
[6] neka me odmjeri po mjeri pravoj, tako će Bog prepoznati moju nedužnost!
[7] Ako sam koracima svojim skrenuo s puta, ako je srce moje za očima posrnulo, ako na rukama ostade znamenje,
[8] onda pusti da sijem, a neka drugi jede; neka se iskorijeni ono što meni raste!
[9] Ako mi je srce opčinila kakva žena, ako sam vrebao kraj vrata svoga bližnjeg,
[10] onda daj da žena moja melje drugome, neka s drugim legne!
[11] Jer kakvo bi to grozno djelo bilo, zločin u kojem bi suci presudili;
[12] zaista, vatra koja bi sve progutala do propasti, oganj koji bi do temelja spalio svu dobit moju.
[13] Ako sam slugi svom ili služavki pravo oduzeo kada su parnicu protiv mene poveli,
[14] šta da onda činim kada Bog ustane protiv mene? Šta bih mu odgovorio kad me stane ispitivati?
[15] Zar nije On, koji je mene u majci oblikovao, stvorio i njih? Zar nas nije u utrobi majčinoj sazdao?
[16] Jesam li siromahu uskratio ono što priželjkuje, da li sam oči udovice ostavio uplakane?
[17] Da li sam svoj zalogaj jeo sam, zar ga siroče nije dijelilo sa mnom?
[18] Zaista, od mladosti moje je rastao kod mene kao kod oca, i još od krila majčina sam mu pomagao.
[19] Jesam li gledao kako lutaju bez odjeće ili kako jadnik bdije bez pokrivača?
[20] Ako me nije blagoslovio, ako se nije mogao grijati vunom ovaca mojih,
[21] ako sam ruku digao na siroče, znajući da mi je na kapijama branitelj,
[22] onda daj da otpadne rame moje, i neka se ruka moja osuši!
[23] Jer na mene bi pala strašna kazna Božija, i pred uzvišenošću Njegovom ne bih mogao opstati.
[24] Jesam li vjeru svoju ikada polagao u zlato; prah zlatni zvao sigurnošću svojom,
[25] zar sam se radovao bogatstvu svome, zbog toga što mi je ruka puno stekla?
[26] Da li sam gledao u sunce usijano ili mjesec kako skladno putuje,
[27] dao da mi srce krišom zavedu, da bih rukom njima poljubac poslao?
[28] Jer sve ovo bi zaračunao kao grijeh, prijestup kojem suci sude; jer bih se Boga uzvišenog odrekao.
[29] Da li sam se radovao propasti neprijatelja svoga, da li sam likovao kad ga zlo pohodi;
[30] nisam griješio, nisam kletvom tražio život njegov.
[31] Zar moji ukućani nisu često govorili: ‘Ko se nije nasitio mesom njegovim?’
[32] Nijedan stranac nije vani noćio, vrata ja svoja otvorih putniku.
[33] Da li sam svoj grijeh u grudima krio kao Adam;
[34] jer se bojah puka, osude porodica mnogih? Da li sam šutio ne prelazeći praga svoga?
[35] O, kada bih imao nekoga ko bi me saslušao! Gle, to je potpis moj! Neka mi Svesilni odgovori! Ah, kada bih imao optužnicu koju sastaviše neprijatelji moji!
[36] Zaista, podigao bih je na ramena, na čelo spustio poput vijenca!
[37] Nabrojao bih mu sve korake svoje; prišao bih mu poput plemića!
[38] Ako je oranica moja vikala protiv mene, ako su brazde zajedno plakale,
[39] ako sam plod njihov bez naknade jeo, ako sam dušu vlasnika njihovog uzeo,
[40] neka onda namjesto pšenice rodi trnje, i neka naraste korov, a ne ječam!” I tako se završi Jobova besjeda.