[1] Zar ćeš Leviatana udicom izvući, zar jezik njegov možeš užetom uhvatiti?
[2] Da li mu nozdrve možeš trskom probosti ili mu kukom vilicu probiti?
[3] Hoće li za milost moliti ili ti uputiti riječi prijateljstva?
[4] Da li će savez s tobom sklopiti da ga učiniš slugom zauvijek?
[5] Možeš li se s njim igrati kao s ptičicom ili ga privezati za svoje djevojčice?
[6] Zar se ribari oko njega cjenkaju ili ga prodavači između sebe dijele?
[7] Hoćeš li mu kožu kopljem probiti ili strijelom njegovu glavu?
[8] Digni ruku na njega – borbu nećeš zaboraviti i nećeš to ponoviti!
[9] Gle uzaludna je nada ljudska; zar već na pogled njegov čovjek ne pogiba?
[10] Niko nije toliko hrabar da bi ga dražio; ko onda može preda Me stati?
[11] Ko je dao Meni da mu imam vratiti? Sve pod nebesima je Moje!
[12] Ne želim šutjeti o njegovim udovima, nego želim propovijedati o njegovoj sili i ljepoti doma njegovoga.
[13] Ko će otkriti haljine njegove, ko ga uhvatiti za zube?
[14] Ko otvara kapije njegovog ždrijela? Oko njegovih zuba je strahota.
[15] Divni li su štitovi njegovi, čvrsto zaklopljeni;
[16] jedan se uz drugi veže tako da zračak ne može proći;
[17] svaki je čvrsto uz drugi spojen, ne daju se odvojiti.
[18] Kihanje njegovo svjetlost rađa, oči su njegove poput zračaka crvenila jutarnjeg.
[19] Iz ždrijela njegovog izbijaju baklje, on bljuje plamen užaren.
[20] Iz nozdrva mu izbija dim kao iz usijanog lonca.
[21] Dašak njegov ugalj izgara, vatra izbija iz ždrijela njegovoga.
[22] Sila leži u vratu njegovom, strahota izbija iz njega.
[23] Meso tijela njegovoga je čvrsto; izliveno na njemu – nepomično.
[24] Srce mu je poput kamena tvrdo i čvrsto, kao kamen mlinski.
[25] Junaci zadrhte kada se pojavi, od očaja se počinju gubiti.
[26] Pogodi li ga mač – ne ostaje čitav, kao ni koplje, sulica i strijela.
[27] Gvožđe je za njega kao slama i ruda kao drvo truhlo.
[28] Nijedna ga strijela ne može nagnuti u bijeg, kamenje iz praćke mu je poput pljeve.
[29] Kao slamčica je toljaga za njega i smije se kad sulica nad njim zazviždi.
[30] Na njegovom dnu su krhotine oštre, blato on njima ore kao drljačom.
[31] Dubine zbog njega ključaju poput lonca, uspjeni more kao pomast u kotlu.
[32] Iza njega su usijane staze, valove bi mogao zamijeniti za srebro.
[33] Na zemlji mu nema sličnog; stvoren je da bude bez straha.
[34] Sve uzvišene on neustrašivo promatra; on je kralj svim ponosnim.”