[1] Tad odgovori Sofar iz Naama:
[2] „Da l' mnoštvo riječi da ostane bez odgovora, i da brbljivac zadrži pravo?
[3] Zar brbljanje tvoje ljudima da usta začepi, da se rugaš, a da te niko ne osramoti?
[4] A ti si rekao: ‘Moj nauk je glasniji, pred očima sam tvojim čist!’
[5] Ah, da Bog hoće progovoriti, da usne Svoje otvori protiv tebe!
[6] Da ti otkrije tajne mudrosti – jer ima ih dva puta više no što ih ti poznaješ – spoznao bi onda da ti Bog još popušta pred grijesima tvojim!
[7] Zar dubinu Božiju možeš da ispitaš, možeš li dosegnuti savršenost Svesilnoga?
[8] Viša je od nebesa – šta ćeš učiniti? Dublja je od carstva mrtvih – šta možeš znati?
[9] Šira je od zemlje čitave, i prostranija od mora cijeloga.
[10] Kada se pridigne, On hvata i pred sud stavlja – ko će Mu stati na put?
[11] Jer On poznaje ljude ništavne i spoznaje prestupe bez da na njih pažnju obraća.
[12] Glupak će se opametiti kad se magarac rodi kao čovjek!
[13] Ako sad srce svoje uspraviš i ispružiš ruke Njemu –
[14] ako je nepravda na rukama tvojim, očisti je i ne dopusti da zlo živi u šatorima tvojim!
[15] Zaista, tada smiješ podignuti lice svoje bez stida, i siguran biti bez straha,
[16] tada ćeš zaboraviti muku svoju, kao što vodu zaboravimo kada proteče.
[17] Jasnije će ti život sjati no podne, tama će ti poput zore biti.
[18] I tada ćeš biti utješen, jer postoji nada, gledat ćeš oko sebe i smiren leći.
[19] Niko te neće uznemirit kad legneš, i mnogi će tražiti blagonaklonost tvoju.
[20] A oči bezbožnika se gase, oni gube spas svoj, a nada njihova je da im duše izdahnu!”