[1] A Job odgovori:
[2] „To sam često čuo; svi ste vi jalovi utješitelji!
[3] Ima li kraja riječima ispraznim? Šta te tjera da tako odgovaraš?
[4] I ja bih mogao besjediti kao vi, da je samo duša vaša na mome mjestu – riječi bih sklapao i klimao glavom nad sudbinom vašom!
[5] Mogao bih vas riječima svojim ohrabriti, i smanjiti vaš bol utjehom usana svojih!
[6] Ne smanjuje se bol moj kada besjedim, ako i prestanem, šta ću izgubiti?
[7] Ali On me sada iscrpio. Ti si uništio družinu moju,
[8] skučenim me učinio; svjedokom protiv mene sve je postalo; i klonulost moja nastupa protiv mene, svjedoči mi u lice.
[9] Njegov bijes me razdire i progoni, On škrguće zubima na me; neprijatelj me moj posmatra oštrim okom.
[10] Usta otvaraju protiv mene, sramotno me u lice udaraju; urotili su se.
[11] Bog me predao zločincima, i izručio u ruke bezbožnika.
[12] Spokojan sam bio, ali tada se sunovrati na mene: uhvatio me za vrat i razbio, i postavio me kao metu svoju.
[13] Strijele njegove sijevaju oko mene, bubrege mi je bez milosti probio, a žuč mi natapa žednu zemlju.
[14] Slomio me, na tijelu mi ranu za ranom otvara, jurišao je na mene poput ratnika.
[15] A ja vreću zaših oko svoga tijela, i zarih svoje čelo u prašinu.
[16] Lice mi je crveno od suza, sjenka smrti leži na kapcima mojim,
[17] iako na rukama nemam grijeha – molitva moja je oduvijek bila čista!
[18] O zemljo, ne prekrivaj krv moju i kriku mom ne daj da umukne!
[19] Ali i sad još, gle, svjedok je moj na nebu i u visini stoji moj branitelj!
[20] Prijatelji me ismijavaju; ali oko moje suzno gleda u visine prema Bogu,
[21] da čovjeku stvori pravdu pred Bogom, i sinovima ljudskim pred bližnjim svojim.
[22] No, malo je još ljeta preostalo, a potom mi valja poći putem nepovrata.