[1] Tad odgovori Elifaz Temanac:
[2] „Zar da mudrac šupljom naukom odgovara i tijelo svoje ispunjava istočnim vjetrom?
[3] Zar da se spori riječima koje ničemu ne služe, ili besjedama od kojih koristi nema?
[4] Da, ti poništavaš strah Božiji, ukidaš pribranost pred Bogom!
[5] Prestup tvoj ti prazni usta i biraš besjedu lukavih.
[6] Usta te tvoja sama osuđuju, a ne ja; usne tvoje svjedoče protiv tebe.
[7] Zar si prvorođeni među ljudima, zar si iznjedren prije gora?
[8] Jesi li prisluškivao tajnu Božiju, i prisvojio svu mudrost sebi?
[9] Što znaš ti što mi ne znamo? Šta razumiješ ti što nama nije poznato?
[10] I među nama ima sijedih glava i staraca, bogatijih danima od oca tvoga!
[11] Da li ti je utjeha Božija premalena i blage riječi koje ti se upućuju?
[12] Gdje te srce odnosi, što sijevaju oči tvoje,
[13] da protiv Boga svoj gnjev okrećeš, i takve riječi ispuštaš iz usta svojih?
[14] Šta je smrtnik i kako može biti besprijekoran? Kako li onaj koga žena rodi može biti pravedan?
[15] Gle, u svece se on Svoje ne uzda, nebesa nisu čista u očima Njegovim;
[16] kako onda gad i pokvarenjak, koji nepravdu ispija poput vode?
[17] Želim ti nešto reći, a ti slušaj; ono što sam vidio ti želim predočiti,
[18] što mudraci obznaniše i ne sakriše od vremena očeva svojih,
[19] kad je još zemlja samo njihova bila i kad stranci nisu lutali po njoj:
[20] Bezbožnik pati u strahu život cijeli; samo odbrojeni dani se daju nasilniku;
[21] uzvici grozni odzvanjaju u ušima njegovim, u miru na njega nasrće pokvarenjak.
[22] Neka ne vjeruje da će ikada izaći iz tame; za mač on je izabran!
[23] On luta u potrazi za hljebom. Gdje da ga nađe? On zna da mu se sprema dan tmine.
[24] Jad i muka ga spopadaju; obaraju se na njega poput kralja spremnoga za boj.
[25] Jer on je pružio svoju ruku protiv Boga, i uzdigao se protiv Svevišnjega:
[26] uporno je jurišao na Njega pod štitom svojim čvrstim;
[27] lice je svoje pokrio salom, a bokove svoje pretilom ojačao.
[28] Dom je svoj uredio u razrušenim gradovima, u kućama koje su prazne, koje su osuđene da ruševine budu.
[29] On se ne bogati, blago njegovo nije trajno, i imanje se njegovo ne širi po zemlji.
[30] Tmini on neće izbjeći, plamen guta pomladak njegov; pred dahom usta Njegovih on bježi.
[31] Neka se ne oslanja na ispraznost, jer je u zabludi: jer ispraznost će biti nagrada njegova.
[32] Prije nego što dan njegov osvane, ispunit će se njegova sudbina; grane njegove više neće ozelenjeti.
[33] Poput loze vinove koja odbacuje nezrelo grožđe, kao maslina na kojoj vehnu cvjetovi.
[34] Zaista, društvo bezbožnika je jalovo, i plamen će proždrijeti šatore podmitljivaca.
[35] Spletkare nevolju i zlo rađaju, krilo njihovo donosi nesreću!”