[1] Duh mi je prestrašen, dani mi izmiču; grobnica me čeka.
[2] Zar mi se ne izruguju, zar oko moje ne mora stalno motriti njihove uvrede?
[3] Stoga se zauzmi za mene, i budi mi jamcem! Ko će drugi da mi kao zaštitnik pruži ruku?
[4] Jer Ti si srca njihova lišio razuma; zato nećeš dopustit da nadvladaju.
[5] Ko prijatelje svoje izda radi plijena, oči će djece njegove usahnuti.
[6] Ljudima sam izreka i loš primjer postao, onaj kome svi u lice pljunuti mogu.
[7] Svjetlost očiju mojih se gasi od tuge i udovi su moji poput sjene.
[8] Pravednici će se zbog toga čuditi, a na bezbožnika će planuti nevini.
[9] Ali pravednik će ostat postojan na svome putu, i umnožit će se snaga onoga čije su ruke čiste.
[10] Ali vi se svi okrenite i pođite kućama svojim, ja ne nalazim mudraca među vama!
[11] Dani su mi odbrojani, srušeni su naumi moji, a i želje srca moga.
[12] Oni noć u dan pretvaraju i govore: ‘svjetlost je bliska tami!’
[13] Ako još očekujem da mi carstvo mrtvih dom postane i da šator svoj moram postaviti u ništavilu i tmini,
[14] i još da grobu moram reći: ‘ti si mi otac!’ a crvima: ‘vi ste majka moja i sestre moje!’
[15] Gdje je tu još nada, ima li nade za me na vidiku?
[16] Ka kapijama carstva mrtvih ona silazi, hoćemo li zajedno pasti u prah?”