[1] Zaista, zbog toga mi se srce stresa i drhti.
[2] Čujte, slušajte grmljavinu glasa Njegova, tutnjavu što izvire iz usta Njegovih!
[3] Pušta Ga pod svodom nebeskim, munje Svoje šalje s kraja na kraj zemlje.
[4] Potom zatutnji grom; On grmi svojim silnim glasom, munje ne zauzdava kad pusti glas svoj.
[5] Bog divno tutnji glasom Svojim; On čini velika djela koja ne shvatamo.
[6] Jer On snijegu naređuje: ‘Padaj po zemlji!’, isto naređuje kišama Svojim, silnim pljuskovima.
[7] Tad prisili ruku svakog čovjeka da miruje, da svi ljudi spoznaju djelo Njegovo.
[8] Divljač traži sklonište, ostaju u svojim zbjegovima.
[9] Oluja se podiže iz sobe svoje, a studen stiže s vjetrovima silnim.
[10] Dahom Božijim nastaje led; vode se prostrane zalede.
[11] Vodom silnom On puni oblake; oblaci raspršavaju munje Njegove.
[12] Idu gdje ih On upravi, svuda se okreću, ispunjavaju sve što im naredi po krugu cijelom zemaljskom.
[13] Sve čine Njegovom naredbom; bilo da dolaze kao kazna zemlji ili milost.
[14] Primi ovo k znanju Jobe: zaustavi se i promatraj Božija djela čudesna!
[15] Znaš li kako im Bog naređuje, kako svjetlo oblaka Njegovih zasija?
[16] Razumiješ li kako oblaci lebde? Čuda onoga koji je razumom savršen,
[17] ti, kome odjeća postane pretopla kada je zemlji vruće od vjetra južnog?
[18] Širiš li poput Njega nebo zvjezdano, da stoji čvrsto kao izliveno ogledalo?
[19] Pouči nas što Mu trebamo reći; ništa ne umijemo od tame prevelike!
[20] Treba li Mu prenijeti ovo što besjedim? Da li je čovjek ikad priželjkivao vlastitu propast?
[21] A sada niko ne gleda u svjetlo, usijano na nebesima, kada se vjetar uzdignuo pa ih raščistio.
[22] Sa sjevera dolazi sjaj zlatni; Bog je okružen ljepotama divnim.
[23] Svesilnoga ne nalazimo; On je moći neshvatljive, pun poštenja i pravde; On ih ne krivi.
[24] Zato Ga se ljudi plaše, ne obazire se na one koji su lukavi u vlastitoj podlosti.”