[1] Tad riječ uze Elifaz iz Temana:
[2] „Ako ti uputim riječ da li ćeš biti nestrpljiv? Ali riječi suzdržavati, ko bi to mogao?
[3] Gle, mnoge si podučavao i umorne ruke snažio.
[4] Tvoje riječi su uzdizale klonule, klecava koljena ti si krijepio.
[5] Ali sada kada tebe stiže, nestrpljiv si jer tebe pogađa, ti patiš!
[6] Zar tvoj bogobojaznost nije tvoje povjerenje, zar besprijekornost tvojih staza nije tvoja nada?
[7] Sjeti se: Da li je ikada stradao nevini, gdje su zatrti pravednici?
[8] Koliko sam ja vidio: Oni što nepravdu oru i nevolju sade na kraju to i požanju.
[9] Od daha Božijeg oni stradaju; disaj srdžbe Njegove ih zatre.
[10] Lavlja rika, urlik njegov krše se kao zubi lavića.
[11] Silni lav strada od manjka plijena, i raspršena su mladunčad njihova.
[12] Ali meni tiho priđe jedna riječ, moje uho je naslutilo jedan tajni šapat;
[13] u groznim mislima, podražen licima noći, kad san duboki ljude omami,
[14] tad meni priđe strah i groznica te se izliše u sve moje kosti,
[15] jer jedan duh pređe preko mene, dlake se moga tijela sve nakostriješiše.
[16] On stade pred mene i ja ga ne prepoznah; opsjena je bila ispred mene, i ja čuh jedan glas koji šapuće:
[17] ‘Zar smrtnik može biti pravedan pred Bogom, zar je čovjek čist pred svojim stvoriteljem?
[18] Pogledaj, Svojim slugama On ne vjeruje, anđele Svoje za zabludu okrivljuje,
[19] kako ne bi onda i one što u glinenim kućama stanuju, kojima je prah temelj, koje raspršava poput moljaca!
[20] Između jutra i večeri oni nestaju, prije no što pogledaš – nestaju dovijeka.
[21] Zar se ne raskida nit njihova vremena? Zar ne umiru, ne stekavši mudrost?’