[1] Tad odgovori Bildan iz Šuaha i reče:
[2] „Do kada želiš besjediti ovako, koliko još da riječi usta tvojih budu poput vjetra snažnog?
[3] Zar Bog može pravdu pogaziti, zar pravičnost Svevišnji da izvrne?
[4] Ako su djeca tvoja zgriješila, On ih je predao bezakonju njihovom.
[5] Potraži Boga i moli spas od Svemoćnoga!
[6] Ako si čist i pošten, On će se dići u tvoju korist i obnoviti dom tvoj pravedni.
[7] Te iako ti je početak bio neznatan, dani budući će ti biti veoma veliki!
[8] No, pitaj o vremenima prošlim i uvaži ono što očevi ispitaše!
[9] Jer od jučer mi smo, i ništa ne znamo: sjena su dani naši na zemlji.
[10] Zar oni nisu ti što te poučavaju, što propovijedaju i izreke izvlače iz srca svojih?
[11] Da l' papirus niče izvan močvare, zar će bez vode trstika da naraste?
[12] Još je bujna sva i nezrela za sječu, te već truhne prije drugih trava.
[13] To je put svih onih što Boga zaboravljaju: zaista, tako propada nada zlog!
[14] Uzdanica njegova biva posječena, nada njegova je mreža paukova!
[15] Naslanja se na kuću svoju, ali ona ne izdrži; za kuću se hvata, ali ona ne opstaje.
[16] On cvjeta na sjaju sunčevu, žile njegove mu prekrivaju vrt;
[17] preko hrpe kamenja mu se obaviše žile, na kuću kamenu on uputi pogled.
[18] A kada ga istrgnu sa njegova mjesta, ono ga se odriče: ‘Nikad te ne vidjeh prije!’
[19] Gle, to je radost njegova puta i iz praha će drugi niknuti i rasti.
[20] Pogledaj, Bog ne odbacuje nevinoga i ne pruža ruku nijednome zločincu;
[21] dok će usta tvoja napuniti smijehom i usne tvoje radosnim klicanjem,
[22] neprijatelje će tvoje sramotom obući i šatori bezbožnički će nestati!”