[1] I Job nastavi svoju besjedu te reče:
[2] „O kada bi bio kao u mjesecima davnim, kao u danima kada me Bog čuvao,
[3] kada je svjetiljka Njegova sijala nad mojim čelom, kada sam koračao u Njegovoj svjetlosti kroz tminu.
[4] Ah, kakav sam bio u danima zrelosti svoje, kad je Božija naklonost bila nad mojim šatorom,
[5] kada je Svesilni još bio uz mene, a dječica moja kraj mene,
[6] kada sam korake svoje prao u mlijeku, kada je meni iz stijene izbijalo ulje!
[7] Kada bih odlazio do kapija grada, postavljao sjedalo svoje na tržnicu,
[8] mladići bi me ugledali i odlazili, a starci su ustajali sa svojih mjesta,
[9] knezovi bi prekidali razgovor, a usta svoja rukama prekrivali.
[10] Utihnuo bi glas plemića, jezik bi im ostao uz nepce zalijepljen.
[11] Uho koje me čulo bi me nazvalo sretnikom, oči koje bi me vidjele prozvale uspješnim.
[12] Jer ja sam spašavao jadnika koji vapi za pomoć, i siroče koje nikoga nema.
[13] Jadnik me blagoslovio, a udovica je zbog mene radosno pjevala.
[14] Odjenuh se poštenjem; pravda mi bijaše haljina i turban;
[15] bio sam oko jadniku i noga hromome,
[16] otac nesretnika, onaj koji je zastupao stranca.
[17] Slamao sam kandže opakih, žrtve izbavljao od njegovih očnjaka.
[18] I tako sam pomišljao: umrijet ću u svome gnijezdu, proživjevši dane mnoge.
[19] Korijen sam pustio do voda, i rosa se skuplja na mojoj grančici,
[20] ostat će čast moja uz mene, i mlad luk u rukama.
[21] Ljudi su me tiho saslušavali, tražili savjete moje.
[22] Na moju riječ nisu odgovorali, moja besjeda se na njih spuštala.
[23] Priželjkivali su me kao kišu, pili su riječi moje kao proljetni pljusak.
[24] Hrabrio sam ih osmijehom svojim – svjetlo lica moga nisu mogli prigušiti.
[25] Određivao sam im put i sjedao kao vođa, živio sam kao kralj među vojskama svojim, poput onoga koji tješi ojađene.