[1] Prezirem ovaj život; hoću se predati tužaljci svojoj, želim besjediti u gorčini svoje duše.
[2] Bogu govorim: Nemoj me prokleti! Kaži mi zašto se na me obaraš!
[3] Da li Ti se sviđa kada tlačiš, da odbacuješ djelo ruku Svojih, dok dopuštaš da Tvoje svjetlo sija iznad zbora bezbožnika?
[4] Da li su oči Tvoje ljudske, vidiš li onako kako čovjek vidi?
[5] Jesu li dani Tvoji slični čovječijim, godine Tvoje poput godina ljudskih,
[6] da ispituješ krivicu moju, i da pitaš za moj grijeh,
[7] iako dobro znaš da nevin sam i da me niko ne može spasiti iz Tvoje ruke?
[8] Ruka me tvoja stvori kao cjelinu skladnu, a sada me posve uništavaš?
[9] Razmisli, Ti si me kao glinu oblikovao, a sada me ponovo želiš pretvoriti u prah!
[10] Zar me nisi prosuo poput mlijeka i učinio da se poput sira zgrušam,
[11] nisi li meso moje kožom presvukao, spleo me kostima i žilama?
[12] Život i milost Ti si mi podario i briga Tvoja je spasila moj duh.
[13] Ali ovo si krio u sebi; znam, tako si odlučio:
[14] Kada sam griješio, pazio si na to i nisi mi opraštao moj grijeh.
[15] Ako sam činio zlo, teško meni! A ako sam pravedan, ne smijem glavu svoju podignuti: jer sam sit sramote i moram gledati jade svoje!
[16] Ispravim li se, onda me progoniš kao lava, prema meni se ophodiš još neshvatljivije.
[17] Jer Ti postavljaš nove svjedoke protiv mene, i gomilaš srdžbu Svoju; stalno nudiš nove čete, vojsku dižeš na mene!
[18] Zašto si me pustio iz majčina krila? Ah, da sam tada umro, da me nijedno oko nije ugledalo!
[19] Poput ništavila bih bio, kao da me nikada nije ni bilo, iz krila majčina položen u grob.
[20] Zar dani života moga nisu već dovoljno kratki? Pusti me da se primirim
[21] prije no što otputujem u nepovrat, u zemlju tmine i sjena smrti,
[22] u zemlju koja je crna kao tmina sama, u smrtno crnilo, gdje ne vlada pravda, gdje je svjetlost slična najtamnijoj noći!”