[1] Tada Job odgovori:
[2] „I danas je još besjeda moja gorka, ruka koja me pogađa me tlači i tjera da uzdišem teško!
[3] O, kada bih znao gdje da Ga nađem, kada bih mogao stići do Njegovog trona.
[4] Ja bih Mu iznio svoju nevolju i usta svoja napunio dokazima.
[5] Želim znati šta bi mi odgovorio, spoznati što bi mi On kazao.
[6] Zar bi se u sili Svojoj sa mnom sporio? Ne, zasigurno bi me saslušao.
[7] Pravednik bi mogao sa Njim razgovarati, i zauvijek bi se oslobodio svoga sudije.
[8] Ako pođem na istok, nema Ga nigdje; okrenem se zapadu, ne mogu Ga vidjeti;
[9] pogledam ka sjeveru, ni tamo Ga ne nalazim, ako se krije na jugu, ni tamo Ga ne mogu naći.
[10] Zaista, On poznaje moj put; kada me iskuša, zasijat ću poput zlata!
[11] Noga moja slijedila je Njegov trag, Njegovu stazu sam čuvao i nisam s nje skretao;
[12] od naredbe usana Njegovih nisam odstupio; riječi usta Njegovih sam cijenio više no hranu koju jedem.
[13] Ali On ostaje postojan, ko će Mu braniti? Što želi, to čini.
[14] Da, On će dovršiti što je naumio, a mnogo stvari mu je na umu.
[15] Zato se plašim lica Njegova, kada na Njega pomislim, obuzme me strah.
[16] Doista, Bog mi je uzdrmao srce, Svesilni me prestrašio.
[17] Ali ipak nisam ušutkan zarad tmine, guste tame koja je prekrila lice moje.