[1] A sada mi se smiju oni što su godinama mlađi od mene; oni čije očeve nisam htio ostavljati ni sa psima svoga stada!
[2] Šta bih mogao dobiti od snage ruku njihovih, kad im snage muževne ponestaje?
[3] Izmučeni neimaštinom i glađu noćima glođu opustjelu zemlju;
[4] beru lopodu i trgaju lišće s žbunja, jedu smrekovo korijenje kao hljeb.
[5] Ljudi ih tjeraju od sebe, viču na njih kao na lopove.
[6] Na oštrici stijene moraju živjeti, u rupama zemnim i pećinama.
[7] U žbunju oni njaču i pod korovom se okupljaju.
[8] Bezumno i bezimeno pokoljenje što ga bičevima istjeraše iz zemlje.
[9] A sada im ja postadoh rugalica i poslovica!
[10] Preziru me, klone me se; ne zauzdavaju se, pljuju kad me ugledaju.
[11] Bog je olabavio moj luk, ponizio me; a oni se više ne suzdržavaju.
[12] S desna se diže taj rod, obaraju me s nogu; kreću na mene sa svojim putem propasti.
[13] Stazu su moju zatrpali, pripomažu mojoj propasti, ne treba im pomoći.
[14] Hrle kao kroz široki prolom, grme poput oluje.
[15] Strahote su svalili na me; čast moju kao vjetar progone, a spasenje moje nestade poput oblaka.
[16] A sada se razlijeva duša moja u meni; dani ljute nevolje me opsjedaju.
[17] Noć kosti moje raznosi, a bol koji ne prolazi me pritišće;
[18] haljine mi silno izvrnute, vežu me kao okovratnik košulje moje.
[19] Bog me bacio u blato, postao sam poput praha i pepela.
[20] Tebi vapim, ali me ne čuješ; ja stojim tu, a Ti me samo posmatraš.
[21] Prema meni postao si okrutan; tlačiš me svojom silnom rukom.
[22] Ti me bacaš u oluju, puštaš da me ona odnosi, vitlaš me u najžešćoj buri.
[23] Znam da ćeš me u smrt odvesti, u onu kuću propisanu svima živima.
[24] No, zar se ruka ne pruža i kada smo zatrpani u ruševinama, zar se ne zaziva pomoć kada propadamo?
[25] Zar nisam plakao zbog onoga kojeg obuzeše nevolje i vremena zla, zar duša moja nije patila zbog jada siromaha?
[26] Zaista, dobro sam priželjkivao, a zlo me snađe; čekao svjetlost, a tama me prekri.
[27] Utroba je moja nemirna i nespokojna; dani jada me dočekaše.
[28] Lutam pomračen, ali nije zbog sunca; u zajednici ustajem i molim za pomoć.
[29] Šakalima sam brat i saputnik nojevima.
[30] Sa mene se guli koža pocrnjela, kosti moje gore.
[31] Pjesma moje harfe se preobrazi u tužaljku, a zvuk svirala moga u gorko plakanje.