[1] Tada Job progovori i prokle dan svoga rođenja,
[2] poče besjediti i reče:
[3] „Ah, da je proklet dan moga rođenja i ona noć u kojoj rekoše: začet je dječak!
[4] Da je barem dan taj ostao tmina; da se Bog u visinama nije brinuo o njemu, da nikada svjetlost nad njim ne zasija!
[5] O, da su ga tmine i sjene smrti tražile nazad, da su se oblaci na njega spustili i prekrili taj dan tmurni.
[6] I tu noć – da je tmina raspršila, da se nije radovala među danima godine, da nije uvrštena u broj mjeseci!
[7] Zaista, da je noć ona ostala neplodna, da je nije sustiglo radosno klicanje!
[8] Da su je prokleli oni koji dan prokleti mogu, koji su kadri da Levijatana probude!
[9] Da su se jutarnje zvijezde tminom obavile, da su se nadali svjetlu bez da ono osvane. O, da nisu ugledali zrake rosnog crvenila!
[10] Ali oni ne zatvoriše kapije majčinoga krila i ne sakriše jad od mojih očiju.
[11] O, zašto nisam umro pri rođenju, zašto ne stradah čim izađoh iz majčinog krila?
[12] Zašto mi se pružiše koljena i čemu grudi da me podoje?
[13] Jer ležao bih sada i miran bio; spavao bih i imao mir
[14] sa kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi izgradili već davno propale dvorove,
[15] ili sa plemićima zlatom bogatim, koji u kućama svojim srebro sakupljaše.
[16] Ili da nikada nisam ni bio tu, kao pobačeno dijete zatrpano, koje nikad ne ugleda svjetlost!
[17] Tamo prestaje divljanje bezbožnika, tamo izmoreni nađu mir;
[18] tamo su svi sužnji slobodni, i ne čuju više uzvike tlačitelja;
[19] veliki i maleni tamo su jednaki, sluga je slobodan od gospodara svoga!
[20] Zašto On napaćenom pokazuje svjetlost i daje život ogorčenima,
[21] koji za smrću grabe, a ona ne dolazi, koji za njome tragaju više no za blagom skrivenim;
[22] koji bi se klicajući veselili, sretni, kada bi grob našli.
[23] Zašto se svjetlost daruje čovjeku čija je staza skrivena, kojeg je Bog sa svih strana zapriječio?
[24] Jer umjesto da jedem, ja uzdišem, i moje jecanje se poput vode izlijeva.
[25] Jer ono najgroznije čega sam se plašio me snađe, i sad me stiže ono čega se bojah.
[26] Nisam miran ni spokojan, nemam odmora, a nevolja stiže.”