[1] Tad Job progovori:
[2] „O kad bi jad moj mogli izmjeriti i nesreću moju položiti na drugu stranu vage!
[3] Sad je teža nego pijesak morski, zato su riječi moje tako neumjesne.
[4] Strijele Svesilnoga su u meni, duh moj ispija otrov njihov; strahote Božije me savladaše.
[5] Da li njače divlji magarac na livadi, da li muče govedo kad su mu jasle pune?
[6] Zar se bljutava hrana može jesti bez soli? Zar kakve slasti ima u bjelancu?
[7] Što mi duša ne htjede dotaći, to mi je sad svakidašnji hljeb!
[8] O, da mi se barem ispuni želja, da Bog usliši moju molbu,
[9] da se Bog odluči da me razdrobi, da pruži ruku Svoju da me odvoji!
[10] A ostala bi mi utjeha i radovao bih se u nesnosnom bolu što se riječi Svetoga nisam odrekao!
[11] O, kolika je moja snaga da još mogu izdržati, kada će mi stići kraj da mi duša može naći spokoj?
[12] Da l' mi je moć stijena poklonjena? Zar je meso moje od mjedi načinjeno?
[13] Zar nisam bespomoćan i bez ijednog oslonca?
[14] Ko milost uskrati prijatelju, taj je dalek strahu Božijem.
[15] Nevjerna su braća moja, nevjerna poput divljega potoka, kao korito njihovo što nestalno je,
[16] kao potoci što se od leda mute, kada se snijeg u njima topi,
[17] koji presuše u doba ljetnih vrućina i sa mjesta svoga nestaju kada je žega.
[18] Karavane skreću sa svoga puta, odlaze u pustinju te stradaju,
[19] karavane temske razgledaju i traže ih, putnici iz Šebe se njima nadaju.
[20] Ali kada do njih dođu, izjalove im se nade, dolaze tamo i bivaju razočarani.
[21] Tako i vi postadoste ništavni; vi vidjeste strahotu i prepadoste se!
[22] Da l' vam možda rekoh: ‘Darujte mi nešto!’, ili ‘Poklonite mi nešto od svoga bogatstva!’,
[23] ‘Izbavite me od neprijatelja’ ili pak ‘Spasite me iz ruku tlačitelja i tiranina?’
[24] Ispravite me, ja ću šutjeti, pokažite mi gdje sam pogriješio!
[25] O kako su snažne besjede istinite! Ali šta još vaše kuđenje ispravlja?
[26] Zar riječi želite koriti? U vjetru se gubi patnika govor!
[27] Da, nad siročetom bi kocku bacali i prijatelja svoga prodali!
[28] A sada mi učinite uslugu i pogledajte me, zaista vas neću lagati u lice!
[29] Okrenite se, ne činite nepravdu! Zaista, povucite riječ! Ja sam ovdje u pravu!
[30] Da li je nepravda na mome jeziku, zar ne kušam i ne razlučujem više ono što je pokvareno?