[1] A Jov odgovori i reèe:
[2] Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao èovjek biti prav pred Bogom?
[3] Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuæe na jednu.
[4] Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio sreæan?
[5] On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraæa ih u gnjevu svom;
[6] On kreæe zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;
[7] On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapeèaæava zvijezde;
[8] On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;
[9] On je naèinio zvijezde kola i štape i vlašiæe i druge jugu u dnu;
[10] On èini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.
[11] Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; proðe, a ja ga ne opazim.
[12] Gle, kad uhvati, ko æe ga nagnati da vrati? ko æe mu kazati: šta radiš?
[13] Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoænici.
[14] A kako bih mu ja odgovarao i birao rijeèi protiv njega?
[15] Da sam i prav, neæu mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.
[16] Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je èuo glas moj.
[17] Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što.
[18] Ne da mi da odahnem, nego me siti grèinama.
[19] Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko æe mi svjedoèiti?
[20] Da se pravdam, moja æe me usta osuditi; da sam dobar, pokazaæe da sam nevaljao.
[21] Ako sam dobar, neæu znati za to; omrzao mi je život moj.
[22] Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire.
[23] Kad bi još ubio biè najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh.
[24] Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?
[25] Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra.
[26] Proðoše kao brze laðe, kao orao kad leti na hranu.
[27] Ako reèem: zaboraviæu tužnjavu svoju, ostaviæu gnjev svoj i okrijepiæu se;
[28] Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me neæeš opravdati.
[29] Biæu kriv; zašto bih se muèio uzalud?
[30] Da se izmijem vodom šnježanicom, i da oèistim sapunom ruke svoje,
[31] Tada æeš me zamoèiti u jamu da se gade na me moje haljine.
[32] Jer nije èovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud;
[33] Niti ima meðu nama kmeta da bi stavio ruku svoju meðu nas dvojicu.
[34] Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši;
[35] Tada æu govoriti, i neæu ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.