[1] A Jov odgovori i reèe:
[2] Još je tužnjava moja odmet? a nevolja je moja teža od uzdaha mojih.
[3] O kad bih znao kako bih našao Boga! da otidem do prijestola njegova,
[4] Da razložim pred njim parbu svoju, i usta svoja napunim razloga,
[5] Da znam šta bi mi odgovorio, i razumijem šta bi mi rekao.
[6] Bi li se prema velikoj sili svojoj preo sa mnom? Ne; nego bi mi pomogao.
[7] Ondje bi se pravedan èovjek mogao pravdati s njim, i oslobodio bih se zasvagda od svoga sudije.
[8] Gle, ako poðem naprijed, nema ga; ako li natrag, ne nahodim ga;
[9] Ako nalijevo radi, ne vidim ga; ako nadesno, zaklonio se, ne mogu ga vidjeti.
[10] Ali on zna put moj; kad me okuša, izaæi æu kao zlato.
[11] Po stopama je njegovijem stupala noga moja; puta njegova držao sam se, i ne zaðoh.
[12] Od zapovijesti usta njegovijeh nijesam otstupao; èuvao sam rijeèi usta njegovijeh više nego svoj užitak.
[13] Ali kad on što naumi, ko æe ga odvratiti? što duša njegova zaželi, ono èini.
[14] I izvršiæe što je naumio za me; i toga ima u njega mnogo.
[15] Zato sam se uplašio od njega; i kad to mislim, strah me je od njega.
[16] Bog je rastopio srce moje, svemoguæi me je uplašio.
[17] Što ne pogiboh prije mraka? i što ne sakri mrak ispred mene?