[1] A Jov odgovori i reèe:
[2] Slušao sam mnogo takih stvari; svi ste dosadni tješioci.
[3] Hoæe li biti kraj praznijem rijeèima? ili šta te tjera da tako odgovaraš?
[4] I ja bih mogao govoriti kao vi, da ste na mom mjestu, gomilati na vas rijeèi i mahati glavom na vas,
[5] Mogao bih vas hrabriti ustima svojim, i micanje usana mojih olakšalo bi bol vaš.
[6] Ako govorim, neæe odahnuti bol moj; ako li prestanem, hoæe li otiæi od mene?
[7] A sada me je umorio; opustošio si sav zbor moj.
[8] Navukao si na me mrštine za svjedoèanstvo; i moja mrša podiže se na me, i svjedoèi mi u oèi.
[9] Gnjev njegov rastrže me, nenavidi me, škrguæe zubima na me, postavši mi neprijatelj sijeva oèima svojima na me.
[10] Razvaljuju na me usta svoja, sramotno me biju po obrazima, skupljaju se na me.
[11] Predao me je Bog nepravedniku, i u ruke bezbožnicima bacio me.
[12] Bijah miran i zatr me, i uhvativši me za vrat smrska me i metnu me sebi za biljegu.
[13] Opkoliše me njegovi strijelci, cijepa mi bubrege nemilice, prosipa na zemlju žuè moju.
[14] Zadaje mi rane na rane, i udara na me kao junak.
[15] Sašio sam kostrijet po koži svojoj, i uvaljao sam u prah slavu svoju.
[16] Lice je moje podbulo od plaèa, na vjeðama je mojim smrtni sjen;
[17] Premda nema nepravde u rukama mojim, i molitva je moja èista.
[18] Zemljo, ne krij krvi što sam prolio, i neka nema mjesta vikanju mojemu.
[19] I sada eto na nebu je svjedok moj, svjedok je moj na visini.
[20] Prijatelji se moji podruguju mnom; oko moje roni suze Bogu.
[21] O da bi se èovjek mogao pravdati s Bogom, kao sin èovjeèiji s prijateljem svojim!
[22] Jer godine izbrojene navršuju se, i polazim putem odakle se neæu vratiti.