[1] Da, srebro ima žice, i zlato ima mjesto gdje se topi.
[2] Gvožðe se vadi iz praha, i iz kamena se topi mjed.
[3] Mraku postavlja meðu, i sve istražuje èovjek do kraja, i kamenje u tami i u sjenu smrtnom.
[4] Rijeka navre s mjesta svojega da joj niko ne može pristupiti; ali se odbije i odlazi trudom èovjeèjim.
[5] Iz zemlje izlazi hljeb, i pod njom je drugo, kao oganj.
[6] U kamenju je njezinu mjesto safiru, a ondje je prah zlatni.
[7] Te staze ne zna ptica, niti je vidje oko kragujevo;
[8] Ne ugazi je mlado zvijerje, niti njom proðe lav.
[9] Na kremen diže ruku svoju; prevraæa gore iz dna.
[10] Iz stijene izvodi potoke, i svašta dragocjeno vidi mu oko.
[11] Ustavlja rijeke da ne teku, i što je sakriveno iznosi na vidjelo.
[12] Ali mudrost gdje se nalazi? i gdje je mjesto razumu?
[13] Ne zna joj èovjek cijene, niti se nahodi u zemlji živijeh.
[14] Bezdana veli: nije u meni; i more veli: nije kod mene.
[15] Ne može se dati èisto zlato za nju, niti se srebro izmjeriti u promjenu za nju.
[16] Ne može se cijeniti zlatom Ofirskim, ni dragim onihom ni safirom.
[17] Ne može se izjednaèiti s njom ni zlato ni kristal, niti se može promijeniti za zaklade zlatne.
[18] Od korala i bisera nema spomena, jer je vrijednost mudrosti veæa nego dragom kamenju.
[19] Ne može se s njom izjednaèiti topaz Etiopski, niti se može cijeniti èistijem zlatom.
[20] Otkuda dakle dolazi mudrost? i gdje je mjesto razumu?
[21] Sakrivena je od oèiju svakoga živoga, i od ptica nebeskih zaklonjena.
[22] Pogibao i smrt govore: ušima svojima èusmo slavu njezinu.
[23] Bog zna put njezin, i poznaje mjesto njezino.
[24] Jer gleda do krajeva zemaljskih i vidi sve što je pod svijem nebom.
[25] Kad davaše vjetru težinu, i mjeraše vodu mjerom,
[26] Kad postavljaše zakon daždu i put munji gromovnoj.
[27] Još je onda vidje i oglasi je, uredi je i pretraži je.
[28] A èovjeku reèe: gle, strah je Božji mudrost, i uklanjati se oda zla jest razum.