[1] Zovi; hoæe li ti se ko odazvati? i komu æeš se izmeðu svetijeh obratiti?
[2] Doista bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmræuje srdnja.
[3] Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio; ali odmah prokleh stan njegov.
[4] Sinovi su njegovi daleko od spasenja i satiru se na vratima a nema ko da izbavi.
[5] Ljetinu njegovu jede gladni i ispred trnja kupi je, i lupež ždere blago njihovo.
[6] Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje nièe.
[7] Nego se èovjek raða na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeæu u vis.
[8] Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju,
[9] Koji èini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja;
[10] Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja;
[11] Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju;
[12] Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa;
[13] Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara;
[14] Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noæi.
[15] On izbavlja ubogoga od maèa, od usta njihovijeh i od ruke silnoga.
[16] Tako ima nadanja siromahu, a zloæa zatiskuje usta svoja.
[17] Gle, blago èovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemoguæega.
[18] Jer on zadaje rane, i zavija; on udara, i ruke njegove iscjeljuju.
[19] Iz šest nevolja izbaviæe te; ni u sedmoj neæe te se zlo dotaæi.
[20] U gladi izbaviæe te od smrti i u ratu od maèa.
[21] Kad jezik šiba, biæeš sakriven, niti æeš se bojati pustoši kad doðe.
[22] Smijaæeš se pustoši i gladi, niti æeš se bojati zvijerja zemaljskoga.
[23] Jer æeš s kamenjem poljskim biti u vjeri, i zvijerje æe poljsko biti u miru s tobom.
[24] I vidjeæeš da je mir u šatoru tvom, kuæiæeš kuæu svoju i neæeš se prevariti.
[25] Vidjeæeš kako æe ti se umnožiti sjeme tvoje, i porod æe tvoj biti kao trava na zemlji.
[26] Star æeš otiæi u grob kao što se žito snosi u stog u svoje vrijeme.
[27] Eto, razgledasmo to, tako je; poslušaj i razumij.