[1] Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.
[2] Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.
[3] Daj mi ko æe jamèiti kod tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?
[4] Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.
[5] Ko laska prijateljima, njegovijem æe sinovima oèi posahnuti.
[6] Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje meðu njima.
[7] Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.
[8] Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemjere.
[9] Ali æe se pravednik držati svojega puta, i ko je èistijeh ruku veæma æe ojaèati.
[10] A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra meðu vama.
[11] Dani moji proðoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.
[12] Od noæi naèiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.
[13] Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostrijeti postelju sebi.
[14] Grobu vièem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.
[15] I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko æe vidjeti?
[16] U grob æe siæi, poèinuæe sa mnom u grobu.