[1] Tada prestaše ona tri èovjeka odgovarati Jovu, jer se èinjaše da je pravedan.
[2] A Elijuj sin Varahilov od Vuza, roda Ramova, razgnjevi se na Jova što se sam graðaše pravedniji od Boga;
[3] I na tri prijatelja njegova razgnjevi se što ne naðoše odgovora i opet osuðivahu Jova.
[4] Jer Elijuj èekaše dokle oni govorahu s Jovom, jer bijahu stariji od njega.
[5] Pa kad vidje Elijuj da nema odgovora u ustima ona tri èovjeka, raspali se gnjev njegov.
[6] I progovori Elijuj sin Varahilov od Vuza, i reèe: ja sam najmlaði, a vi ste starci, zato se bojah i ne smijah vam kazati što mislim.
[7] Mišljah: neka govori starost, i mnoge godine neka objave mudrost.
[8] Ali je duh u ljudima, i duh svemoguæega urazumljuje ih.
[9] Veliki nijesu svagda mudri, i starci ne znaju svagda šta je pravo.
[10] Zato velim: poslušaj me da kažem i ja kako mislim.
[11] Eto, èekao sam da vi izgovorite, slušao sam razloge vaše dokle izviðaste besjedu.
[12] Pazio sam, ali gle, nijedan od vas ne sapre Jova, ne odgovori na njegove rijeèi.
[13] Može biti da æete reæi: naðosmo mudrost, Bog æe ga oboriti, ne èovjek.
[14] Nije na me upravio besjede, ni ja mu neæu odgovarati vašim rijeèima.
[15] Smeli su se, ne odgovaraju više, nestalo im je rijeèi.
[16] Èekao sam, ali ne govore, stadoše, i više ne odgovaraju.
[17] Odgovoriæu i ja za se, kazaæu i ja kako mislim.
[18] Jer sam pun rijeèi, tijesno je duhu u meni.
[19] Gle, trbuh je moj kao vino bez oduške, i raspukao bi se kao nov mijeh.
[20] Govoriæu da odahnem, otvoriæu usne svoje, i odgovoriæu.
[21] Neæu gledati ko je ko, i èovjeku æu govoriti bez laskanja.
[22] Jer ne umijem laskati; odmah bi me uzeo tvorac moj.