[1] Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:
[2] Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?
[3] Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;
[4] Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.
[5] A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.
[6] Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?
[7] Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?
[8] Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.
[9] Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.
[10] Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.
[11] Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.
[12] Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.
[13] U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,
[14] Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,
[15] I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.
[16] Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:
[17] Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?
[18] Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;
[19] Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.
[20] Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.
[21] Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.