[1] Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
[2] Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
[3] Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
[4] Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
[5] Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
[6] Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
[7] Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
[8] Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
[9] Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi,
[10] Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
[11] Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
[12] Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
[13] Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
[14] Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
[15] Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
[16] Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
[17] Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
[18] Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
[19] Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
[20] Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
[21] Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.