[1] A Sofar Namaæanin odgovori i reèe:
[2] Zato me misli moje nagone da odgovorim, i zato hitim.
[3] Èuo sam ukor koji me sramoti, ali æe duh iz razuma mojega odgovoriti za me.
[4] Ne znaš li da je tako otkako je vijeka, otkako je postavljen èovjek na zemlji,
[5] Da je slava bezbožnijeh za malo i radost licemjerova za èas?
[6] Da bi mu visina doprla do neba, i glava se njegova dotakla oblaka,
[7] Nestaæe ga zasvagda kao kala njegova; i koji ga vidješe reæi æe: kuda se djede?
[8] Kao san odletjeæe, i neæe se naæi, i išèeznuæe kao noæna utvara.
[9] Oko koje ga je gledalo neæe više, niti æe ga više vidjeti mjesto njegovo.
[10] Sinovi njegovi umiljavaæe se siromasima i ruke æe njegove vraæati što je oteo.
[11] Kosti æe njegove biti pune grijeha mladosti njegove, i oni æe ležati s njim u prahu.
[12] Ako mu je i slatka u ustima zloæa i krije je pod jezikom svojim,
[13] Èuva je i ne pušta je, nego je zadržava u grlu svom,
[14] Ipak æe se jelo njegovo pretvoriti u crijevima njegovijem, postaæe u njemu jed aspidin.
[15] Blago što je proždro izbljuvaæe, iz trbuha njegova istjeraæe ga Bog.
[16] Jed æe aspidin sisati, ubiæe ga jezik gujinji.
[17] Neæe vidjeti potoka ni rijeka kojima teèe med i maslo.
[18] Vratiæe muku, a neæe je pojesti; prema blagu biæe promjena, i neæe se radovati.
[19] Jer je tlaèio i ostavljao uboge, kuæe je otimao i nije zidao.
[20] Jer nije nigda osjetio mira u trbuhu svom, ni što mu je najmilije neæe saèuvati.
[21] Ništa mu neæe ostati od hrane njegove. Zato ne može dobro njegovo trajati.
[22] Kad se ispuni izobilje njegovo, tada æe biti u nevolji; sve ruke nevoljnijeh udariæe na nj.
[23] Kad bi napunio trbuh svoj, poslaæe na nj Bog jarost gnjeva svojega, i pustiæe je kao dažd na njega i na jelo njegovo.
[24] Kad stane bježati od oružja gvozdenoga, prostrijeliæe ga luk mjedeni.
[25] Strijela puštena proæi æe kroz tijelo njegovo, i svijetlo gvožðe izaæi æe iz žuèi njegove; kad poðe, obuzeæe ga strahote.
[26] Sve æe tame biti sakrivene u tajnim mjestima njegovijem; proždrijeæe ga oganj neraspiren, i ko ostane u šatoru njegovu zlo æe mu biti.
[27] Otkriæe nebesa bezakonje njegovo, i zemlja æe ustati na nj.
[28] Otiæi æe ljetina doma njegova, rastoèiæe se u dan gnjeva njegova.
[29] To je dio od Boga èovjeku bezbožnomu i našljedstvo od Boga za besjedu njegovu.