[1] Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira.
[2] Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.
[3] I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!
[4] Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko.
[5] Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi.
[6] Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrši kao nadnièar dan svoj.
[7] Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se još omladiti i da neæe biti bez izdanaka;
[8] Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,
[9] Èim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.
[10] A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je?
[11] Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne,
[12] Tako èovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega.
[13] O da me hoæeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad æeš me se opomenuti!
[14] Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena.
[15] Zazvaæeš, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeš.
[16] A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.
[17] Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.
[18] Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,
[19] I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaš u ništa.
[20] Nadvlaðuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.
[21] Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.
[22] Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.