[1] Vjeru uèinih sa oèima svojim, pa kako bih pogledao na djevojku?
[2] Jer kakav je dio od Boga ozgo? i kakvo našljedstvo od svemoguæega s visine?
[3] Nije li pogibao nevaljalome i èudo onima koji èine bezakonje?
[4] Ne vidi li on putove moje, i sve korake moje ne broji li?
[5] Ako hodih s lažju ili ako pohitje noga moja na prijevaru,
[6] Neka me izmjeri na mjerilima pravijem, i neka Bog pozna dobrotu moju.
[7] Ako su koraci moji zašli s puta, i ako je za oèima mojim pošlo srce moje, i za ruke moje prionulo štogod,
[8] Neka ja sijem a drugi jede, i neka se iskorijene izdanci moji.
[9] Ako se zanijelo srce moje za kojom ženom, i ako sam vrebao na vratima bližnjega svojega,
[10] Neka drugomu melje žena moja, i neka se drugi nad njom povijaju.
[11] Jer je to grdilo i bezakonje za sudije.
[12] Jer bi to bio oganj koji bi proždirao do uništenja, i svu bi moju ljetinu iskorijenio.
[13] Ako nijesam htio doæi na sud sa slugom svojim ili sa sluškinjom svojom, kad bi se tužili na mene;
[14] Jer šta bih èinio kad bi se Bog podigao, i kad bi potražio, šta bih mu odgovorio?
[15] Koji je mene stvorio u utrobi, nije li stvorio i njega? nije li nas on isti sazdao u materici?
[16] Ako sam odbio siromasima želju njihovu, i oèi udovici zamutio,
[17] I ako sam zalogaj svoj sam jeo a nije ga jela i sirota,
[18] Jer je od mladosti moje rasla sa mnom kao kod oca, i od utrobe matere svoje vodao sam je;
[19] Ako sam gledao koga gdje gine nemajuæi haljine, i siromaha gdje se nema èim pokriti,
[20] Ako me nijesu blagosiljala bedra njegova što se runom ovaca mojih utoplio,
[21] Ako sam izmahnuo rukom na sirotu, kad vidjeh na vratima pomoæ svoju,
[22] Neka mi ispadne rame iz pleæa, i ruka moja neka se otkine od zgloba.
[23] Jer sam se bojao pogibli od Boga, kojega velièanstvu ne bih odolio.
[24] Ako sam polagao na zlato nadanje svoje, ili èistome zlatu govorio: uzdanico moja!
[25] Ako sam se veselio što mi je imanje veliko i što mnogo steèe ruka moja,
[26] Ako sam gledao na sunce, kad sjaje, i na mjesec, kad ponosito hodi,
[27] I srce se moje potajno prevarilo i ruku moju poljubila usta moja,
[28] I to bi bilo bezakonje za sudije, jer bih se odrekao Boga ozgo;
[29] Ako sam se radovao nesreæi nenavidnika svojega, i ako sam zaigrao kad ga je zlo zadesilo,
[30] Jer ne dadoh jeziku svojemu da griješi tražeæi dušu njegovu s proklinjanjem;
[31] Ako ne govorahu domašnji moji: ko bi nam dao mesa njegova? ne možemo se ni najesti;
[32] Stranac nije noæivao na polju; vrata svoja otvorao sam putniku;
[33] Ako sam kao što èine ljudi tajio prijestupe svoje i krio svoje bezakonje u svojim njedrima,
[34] Ako sam i mogao plašiti veliko mnoštvo, ipak od najmanjega u domu bijaše me strah; zato muèah i ne odlažah od vrata.
[35] O da bih imao koga da me sasluša! Gle, želja je moja da mi svemoguæi odgovori i suparnik moj da mi napiše knjigu.
[36] Nosio bih je na ramenu svom, vezao bih je sebi kao vijenac,
[37] Broj koraka svojih kazao bih mu, kao knez pristupio bih k njemu.
[38] Ako je na me vikala moja zemlja, i brazde njezine plakale,
[39] Ako sam jeo roda njezina bez novaca i dosaðivao duši gospodara njezinijeh,
[40] Mjesto pšenice neka mi raða trnje, i mjesto jeèma kukolj. Svršiše se rijeèi Jovove.