[1] Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:
[2] O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,
[3] Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,
[4] Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,
[5] Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,
[6] Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,
[7] Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:
[8] Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,
[9] Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,
[10] Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.
[11] Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi
[12] Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;
[13] Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;
[14] U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.
[15] Oko bijah slijepcu i noga hromu.
[16] Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.
[17] I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.
[18] Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.
[19] Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.
[20] Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.
[21] Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.
[22] Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.
[23] Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.
[24] Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.
[25] Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.