[1] I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta.
[2] Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
[3] Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
[4] Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti što odgaða kad se èuje glas njegov.
[5] Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
[6] Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
[7] Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
[8] Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
[9] S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
[10] Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se.
[11] I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom.
[12] I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
[13] Èini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo.
[14] Èuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija.
[15] Znaš li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega?
[16] Znaš li kako vise oblaci? Znaš li èudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
[17] Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?
[18] Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
[19] Nauèi nas šta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu.
[20] Hoæe li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
[21] Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar proðe i oèisti ga;
[22] Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
[23] Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi.
[24] Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.