[1] Tada odgovori Vildad Sušanin i reèe:
[2] Dokle æeš tako govoriti? i rijeèi usta tvojih dokle æe biti kao silan vjetar?
[3] Eda li Bog krivo sudi? ili svemoguæi izvræe pravdu?
[4] Što su sinovi tvoji zgriješili njemu, zato ih je dao bezakonju njihovu.
[5] A ti da potražiš Boga i pomoliš se svemoguæemu,
[6] Ako si èist i prav, zaista æe se prenuti za te i èestit æe uèiniti pravedan stan tvoj;
[7] I poèetak æe tvoj biti malen, a pošljedak æe ti biti vrlo velik.
[8] Jer pitaj preðašnji naraštaj, i nastani da razbereš od otaca njihovijeh;
[9] Jer smo mi juèerašnji, i ne znamo ništa, jer su naši dani na zemlji sjen.
[10] Neæe li te oni nauèiti? neæe li ti kazati i iz srca svojega iznijeti rijeèi?
[11] Nièe li sita bez vlage? raste li rogoz bez vode?
[12] Dok se još zeleni, dok se ne pokosi, suši se prije svake trave.
[13] Take su staze svijeh koji zaboravljaju Boga, i nadanje licemjerovo propada.
[14] Njegovo se nadanje podlama i uzdanje je njegovo kuæa paukova;
[15] Nasloni se na kuæu svoju, ali ona ne stoji tvrdo; uhvati se za nju, ali se ona ne može održati.
[16] Zeleni se na suncu, i uvrh vrta njegova pružaju se ogranci njegovi;
[17] Žile njegove zapleæu se kod izvora, i na mjestu kamenitu širi se;
[18] Ali kad se išèupa iz mjesta svojega, ono ga se odrièe: nijesam te vidjelo.
[19] Eto, to je radost od njegova puta; a iz praha nièe drugi.
[20] Gle, Bog ne odbacuje dobroga, ali ne prihvata za ruku zlikovca.
[21] Još æe napuniti usta tvoja smijeha i usne tvoje popijevanja.
[22] Nenavidnici tvoji obuæi æe se u sramotu, i šatora bezbožnièkoga neæe biti.