[1] Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
[2] I progovoriv Jov reèe:
[3] Ne bilo dana u koji se rodih, i noæi u kojoj rekoše: rodi se djetiæ!
[4] Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost!
[5] Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!
[6] Noæ onu osvojila tama, ne radovala se meðu danima godišnjim, ne brojila se u mjesece!
[7] Gle, noæ ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!
[8] Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila!
[9] Potamnjele zvijezde u sumraèje njezino, èekala vidjelo i ne doèekala ga, i ne vidjela zori trepavica;
[10] Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih oèiju.
[11] Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeæi iz utrobe?
[12] Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?
[13] Jer bih sada ležao i poèivao; spavao bih, i bio bih miran,
[14] S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,
[15] Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuæe svoje puniše srebra.
[16] Ili zašto ne bih kao nedonošèe sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?
[17] Ondje bezbožnici prestaju dosaðivati, i ondje poèivaju iznemogli,
[18] I sužnji se odmaraju i ne èuju glasa nastojnikova.
[19] Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.
[20] Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca,
[21] Koji èekaju smrt a nje nema, i traže je veæma nego zakopano blago,
[22] Koji igraju od radosti i vesele se kad naðu grob?
[23] Èovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda?
[24] Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.
[25] Jer èega se bojah doðe na mene, i èega se strašah zadesi me.
[26] Ne poèivah niti imah mira niti se odmarah, i opet doðe strahota.