[1] „U ono će vrijeme – tako veli Gospod – iz grobova povaditi kosti judejskih kraljeva i dostojanstvenika; ostatke njenih svećenika, vjerovjesnika i stanovnika Jerusalema.
[2] Tako će ih raširiti pod suncem i ispod mjesečeva sjaja, pod cijelom vojskom nebeskom koju su ljubili, kojoj su služili, za kojom su bludjeli i molili; neće ih skupljati ni sahranjivati, već će ih ostavljati kao gnoj zemlji.
[3] A svi preostali ovog zlobnog naroda će radije mrijeti nego živjeti na svim onim mjestima na koja ću ih protjerati – tako reče Gospod nad vojskama.”
[4] Reci im ovako: „Gospod reče: Kad kakav čovjek padne, zar potom ne ustane? Zar se ne vraća onaj koji se okrene i ode?
[5] Zašto se ovaj narod okrenuo? Što je Jerusalem vječno odvraćen? Čvrsto se drže laži svojih, i neće da se vrate!
[6] Jer Ja sam motrio i slušao; ne govore pravo, nema nijednog koji se kaje koji zbog zlobe svoje uzvikuje: ‘Ah, šta učinih!’ Nego svi nasrću u naletu svome kao konj koji hrli u boj.
[7] Čak i roda pod nebesima zna vrijeme svoje; grlica, lastavica i ždral poznaju vrijeme svoga povratka, no, narod Moj ne poznaje odredbe Gospodnje!
[8] Kako možete govoriti: ‘Mudri smo, i Zakon Gospodnji je uz nas’? Doista, pero pisara ga je do laži iskrivilo!
[9] Osramotiše se mudraci, prestravili su se i okovali. Jer gle, odbacili su riječ Gospodnju – kakva im mudrost preostaje?
[10] Zato ću njihove žene dati drugima, polja njihova vlasnicima novim. Jer i najmanji i najveći teže dobiti nepravednoj, a svećenici i proroci hode u lažima.
[11] A rane kćeri Moga naroda olahko shvataju, vele: ‘Mir, mir!’, tamo gdje mira nema.
[12] Neka se stide gadosti svojih! Ali oni više ne znaju za stid, i ne crvene se. Zato će pasti među onima koji padaju; propast će u kazni svojoj! To veli Gospod.
[13] Posve ću ih dokrajčiti – tako reče Gospod – ni grozda neće biti na lozi, masline u maslinjaku, uvehnut će listovi; otet će im ono što dadoh.
[14] Zašto dangubimo? Skupljajte se i hajdemo gradovima tvrdim, da bismo tamo propali! Jer Gospod, Bog naš, daje propast, poji nas vodom otrovnom, jer smo se ogriješili o Njega.
[15] Nadaju se miru – ali nema boljitka! Vremenu iscjeljenja, no, gle, grozota!
[16] Iz Dana odzvanja rzanje konja njegovih; cijela zemlja se stresa od silna njihanja njihova; doista, dolaze i žderu zemlju i sve što je u njoj, grad i njegove žitelje.
[17] Gle, poslat ću guje među vas – tako govori Gospod – guje otrovnice koje se ne daju omađijati, i oni će vas ujedati; to je riječ Gospodnja.”
[18] Ah, ti, tješitelju moj, srce je u meni onemoćalo.
[19] Čuj, vika kćeri naroda moga iz zemlje daleke: „Nije li Gospod u Sionu, zar nije Kralj njen pored nje? Zašto ste me razdražili idolima, ništavnim idolima stranim?
[20] Prođe žetva, ljeto je svršeno, a mi nismo spašeni!”
[21] Slomljen sam zbog propasti kćeri naroda moga; posve sam shrvan i užasnut.
[22] Nema li balzama u Gileadu? Nema li liječnika tamo? Ima li lijeka, ranama naroda moga?