[1] Gospodnja riječ Jeremiji o suši:
[2] „Judeja tuguje i jadno stoje kapije njene; jecaju zbog zemlje, i vika Jerusalema odzvanja.
[3] Gospodari šalju sluge po vodu no, kad dođu bunarima vide da vode nema, nego vraćaju prazne vrčeve; rumeni od sramote kriju lica svoja.
[4] Zbog zemlje ispucale, jer kiše nema na zemlji, seljaci shvataju nadu uzaludnu i u sramoti pokrivaju glave.
[5] Pa i košuta u polju ostavlja mladunče svoje tek rođeno – jer nema zelenila.
[6] Divlji magarci po golim brdima dahću kao šakali; oči njihove onemoćale jer ne raste nikakvo bilje.
[7] Kad nedjela naša o nama svjedoče, ti kreni, o, Gospode, i djeluj zbog imena Svoga; jer grijesi su naši mnogi – o Tebe smo se ogriješili.
[8] Nado Izraelova, Ti koji si spasilac njegov u danima nevolja; što hoćeš biti kao stranac kao stranac u tuđoj zemlji, kao putnik koji šator razapne tek da bi prenoćio.
[9] Zašto si kao čovjek uplašen, kao junak ratni, koji spas donijeti ne može? Ti si među nama, o Gospode, i mi se zovemo imenom Tvojim; nemoj nas ostavljati!”
[10] Ovako Gospod kaza o narodu Svome: „Milo im je bilo lutati, nisu štedjeli tabane, stoga nisu dragi Gospodu. No, sada se prisjeća grijeha njihovih, i kažnjava prijestupe njihove!”
[11] Tad mi Gospod reče: „Nemoj moliti za dobrobit naroda ovog, da ga snađe dobro!
[12] Jer premda poste, ne slušam njihove vapaje; čak i kad prinose paljenice i prinosnice, nisu mi mile – kaznit ću ih mačem, glađu i kugom!”
[13] No, ja rekoh: „Ah, Bože, Gospode! Gle, proroci im viču: ‘Neće vas stići mač, neće biti gladi, nego ću vam na ovom mjestu dati mir postojan!’”
[14] Tad mi Gospod reče: „Proroci proriču laži u Moje ime; nisam ih poslao, nisam im dao zapovijed, i nisam im se obraćao. Proriču priče lažljive, predviđaju ništarije i snove vlastitih srca!
[15] Stoga Gospod ovako kaza o prorocima koji lažno proriču u Njegovo ime i koji govore: ‘Neće biti mača i gladi u ovoj zemlji!’ Ti proroci će poginuti od mača i gladi!
[16] A ovaj će narod kojem su proricali će padati po ulicama jerusalemskim od mača i gladi; niko neće sahranjivati, njih, žene njihove, kćeri i sinove – tako ću zlobu njihovu vratit njima samim!
[17] A ti im poruči ovako: Uplakane su oči moje, suzne danima i noćima i nema kraja. Jer djevica je teško ranjena, kćer naroda moga, udarcem veoma silnim.
[18] Pođem li u polje – gle, oni od mača poginuli! Zađem li gradskim ulicama – gle, oni glađu pokošeni! Doista, svećenici i proroci zemljom lutaju; jer ne znaju šta bi i kuda.”
[19] Jesi li cijelu Judeju odbacio? Da li je Sion duši Tvojoj odvratan? Zašto si nas do te mjere potukao da nema lijeka? Nadaju se miru – ali dobro nas ne nalazi, vremenu iscjeljenja – ali gle, strahota!
[20] Gospode, priznajemo bezakonje naše, grijehe očeva naših – jer o Tebe smo se ogriješili.
[21] Nemoj nas odbaciti zbog imena Svoga! Ne daj da se prijestolje slave Tvoje obeščasti; prisjeti se Saveza našeg, i ne daj da bude raskinut.
[22] Da li će isprazni idoli naroda kišu donijeti? Mogu li nebesa pokloniti pljusak? Zar to ne činiš Ti, o, Gospode Bože? Tebi se nadamo, jer Ti si sve ovo stvorio!