[1] „Ako se Izraele, želiš vratiti, onda se vrati”, tako veli Gospod. „Ako se ostaviš idola gadnih, i ne budeš više lutao,
[2] i ako se zakuneš iskreno i pošteno: ‘Tako živ bio Gospod’, onda će se narodi blagosiljati u tebi, i tobom će se dičiti.”
[3] Gospod ovako kaza narodima Judeje i Jerusalema: „Prokrčite zemlju neoranu, nemojte sijati u trnje.
[4] Obrežite se Gospodu; obrežite srca vaša, o, narode Judeje i stanovnici Jerusalema ili će se srdžba Moja rasplamsati i izgarati kao plamen zbog sveg zla koje učiniste – raspalit će se i neće biti nikoga da gasi.”
[5] „Obznani u Judeji, proglasi u Jerusalemu i viči: ‘Trubite širom zemlje!’ Uzvikujte i govorite: ‘Skupljajte se! Hajdemo se skloniti u gradove tvrde!’
[6] Dignite znamenje i krenite u Sion! Dajte se u bijeg na sigurno! Jer Ja donosim nevolju sa sjevera, razaranje grozno.”
[7] Lav je napustio brlog; uništitelj naroda je krenuo. Ostavio je stanište svoje, da opustoši vašu zemlju. Gradovi će ostati ruševine nenaseljene.
[8] Navucite kostrijet, kukajte i plačite, jer se silni Gospodnji gnjev ne odvrati od nas.
[9] „U tim danima – tako veli Gospod – obeshrabrit će se kralj i dostojanstvenici, zgroziti svećenici, a proroci će se zgranuti.”
[10] Tad rekoh: „Jao, Gospode Bože! Kako prevari narod ovaj i Jerusalem govoreći: ‘Živjet ćete mirno!’, a mač nam je već za vratom!”
[11] U ono vrijeme će ovome narodu i Jerusalemu reći: „Moj narod će snaći oluja burna s golih brda pustinjskih, ali ona neće raznositi ili čistiti;
[12] šaljem vjetar koji je suviše silan. Sad ću im presuditi.”
[13] Gle, on nastupa kao oblak, njegova kola tutnje kao vrtlog, konji njegovi hitriji od orlova. Teško nama! Propali smo!
[14] Jerusaleme, speri zlobu sa srca; i spasi se! Dokad ćeš kriti misli opake?
[15] Glas odzvanja iz Dana, najavljuje propast iz gorja Efrajim.
[16] Ovako reci narodima, obznani ovo o Jerusalemu: „Vojska stiže izdaleka, diže krik bojni protiv gradova Judeje.
[17] Okružuju je kao muževi što čuvaju polje, jer se uzdigla protiv Mene.” Tako reče Gospod.
[18] „Sve vas ovo snađe zbog vlastitih djela i nauma. Ovo je kazna vaša. Kako li je gorka! Kako probada srce!”
[19] Ah, tugo, tugo moja! Slamam se od bola. Jao, gorčine u mome srcu! Srce lupa; ne mogu ostati miran. Jer čuo sam zvuk trube; čuo sam bojni poklič.
[20] Nevolja za nevoljom; cijela zemlja je u ruševinama. Jednim udarcem odnese šatore moje, razori dom moj.
[21] Dokad li ću gledati bajrak, i slušati zvuk trube?
[22] „Moj narod je budalast, ne poznaje Me. Oni su djeca nerazumna, jer nemaju razbora. Vješti zlu, ne umiju činiti dobro.”
[23] Pogledah zemlju, a ona bi bezoblična i pusta; Pogledah nebesa, a na njima ne bi svjetla.
[24] Pogledah planine, a one potresene; gore su se njihale.
[25] Pogledah, i ne bi ljudi; s neba je nestala ptica svaka.
[26] Pogledah, a plodna zemlja postade pustinja, svi njeni gradovi razoreni pred Gospodom, pred Njegovim opakim gnjevom.
[27] Gospod kaza ovako: „Cijela zemlja će biti razorena, no, neću je posve upropastiti.
[28] Zemlja će tugovati, a smrknut će se nebo iznad, jer Ja sam kazao i neću se odvratiti, odlučio sam, i neću se okrenuti.”
[29] Svaki grad se daje u bijeg na zvuk konjice i strijelaca. Neki bježe u šikare, drugi se kriju među stijenama. Svi su gradovi napušteni; u njima niko ne stanuje.
[30] Šta to činiš, o, ti, razorena? Zašto na se navlačiš grimiz? Što se kitiš zlatom? Zašto mažeš oči? Zalud ti tvoji ukrasi. Ljubavnici te preziru; rade ti o glavi.
[31] Čujem krik kao u rodilje, jauk kao u one koja porađa prvorođenče – to viče kćer Siona i dahće: „Jao!” Duša mi umire, predaše mi život ubicama!