[1] O, dome Izraelov – čuj riječ Gospodnju, besjedu koju vam upućuje!
[2] Ovako kaza Gospod: „Nemojte se učiti putevima naroda tuđih, ne plašite se znamenja nebeskih, premda ih se boje narodi ovi.
[3] Jer običaji tih naroda su isprazni. Obore stablo iz šume, i ukrasi ga dlijeto zanatlijsko.
[4] Kiti ga srebrom i zlatom, učvrsti čavlima i ekserima, da stoji na mjestu svome.
[5] Nalik su strašilima u polju, koja sama ne govore; koja moraju nositi, jer ne umiju hodati. Ne bojte se takvih, jer vam ne mogu nanijeti zla, a nije im dano ni da vam dobro čine!
[6] Ali niko nije sličan Tebi, o, Gospode! Silan si, slavno je i moćno ime Tvoje!
[7] Ko Te se ne mora plašiti, o, Kralju nad narodima? Jer Tebi sve pripada; među svim mudracima naroda, u svim kraljevstvima njihovim nema sličnog Tebi!
[8] Svi su budalasti i oholi, posve ništavni; drvo i ništa drugo.
[9] Dopremaju kovano srebro iz Taršiša, zlato iz Ufasa, djelo zlatara i ruku zanatlijskih; ogrnuti plavim i crvenim purpurom nisu ništa doli djelo umjetnika.
[10] Ali Gospod je Bog istinski; Bog živi i vječiti Kralj. Zemlja se trese od gnjeva Njegova, a narodi ne mogu podnijeti Njegove srdžbe.”
[11] Recite im ovako: „Ovi bogovi koji ne stvoriše nebesa i zemlju, nestat će sa zemlje i ispod nebesa.”
[12] No, Bog je stvorio zemlju snagom Svojom, u mudrosti Svojoj je ograničio krug zemaljski, a nebesa razapeo umom Svojim.
[13] Na nebu se skuplja voda, oblaci uzlaze s kraja zemljinog čim bljesne prva munja. On grom preobražava u kiše, a vjetar izvodi iz odaja njegovih.
[14] Tad je svaki čovjek nerazborit, ne shvata; i svaki se zlatar srami idolom svojim, jer je laž izlivena – u njemu nema duha.
[15] Laž je, jadna tvorevina! Propast će kad ih snađe sud!
[16] No, Onaj Koji je dio Jakovljev nije takav, on je Stvoritelj svega, a Izrael je pleme baštine Njegove; ime Mu je Gospod nad vojskama.
[17] Digni svoje prnje sa zemlje, ti koji živiš pod opsadom!
[18] Jer Gospod je kazao ovako: „Gle, ovaj put ću izbaciti stanovnike zemlje, potlačit ću ih da Me nađu.”
[19] Teško meni u nevolji ovoj! Kako li je bolna ova rana! Ali pomislih: ovo je muka moja, i mora da je podnosim.
[20] Šator je oboren, svi konopci pokidani; ostaviše me djeca moja, nema ih više. Kraj mene više ne razapinju šator, niko ne prinosi krilo šatorsko!
[21] Jer pastiri se oholiše, više ne tražiše Gospoda; zato nemaju uspjeha, i zato im se razbježa cijelo stado.
[22] Čuj, glasina: Gle, prilazi silna oluja sa sjevera, da razori gradove judejske da ih pretvori u brlog šakala!
[23] Ah, Gospode, znam da čovjek ne upravlja putevima vlastitim, da ne određuje korake svoje dok hodi.
[24] Kudi me Gospode, ali u mjeri pravoj a ne u srdžbi Svojoj, da posve ne propadnem!
[25] Srdžbom snađi narode koji Te ne poznaju, one rodove koji ne zazivaju ime Tvoje. Jer oni su proždrli Jakova, doista, posve su ga progutali i upropastili, boravište njegovo opustošili.