[1] Onda se Bog sjeti Noe, svih životinja i stoke što bijaše u njegovoj lađi i pokrenu vjetar nad zemljom i vode se povukoše.
[2] I izvori bezdana se zatvoriše uz prozore nebesa, i kiša sa nebesa prestade.
[3] I vode se počeše povlačiti sa zemlje i nakon stotinu i pedeset dana opadoše.
[4] I lađa se spusti na brdo Ararat, sedamnaestog dana sedmog mjeseca.
[5] I vode se sve više povlačiše do desetog mjeseca; prvog dana desetog mjeseca se nazreše vrhovi planina.
[6] I nakon četrdeset dana Noa otvori prozor koji je napravio na lađi,
[7] i posla gavrana, a on je odlijetao i dolijetao sve dok se nije isušila voda na zemlji.
[8] Zatim posla golubicu da ispita da li se voda povukla sa zemlje.
[9] Ali golubica ne nađe mjesto nogama te se vrati njemu u lađu; jer bijaše još voda na cijeloj površini zemlje. Tad on pruži ruku te uhvati golubicu i vrati je kod sebe u lađu.
[10] I čekao je još sedam dana te ponovo pusti golubicu sa lađe.
[11] I golubica se predvečer vrati i gle, u kljunu je nosila svjež maslinov list! Tad Noa dozna da su se vode povukle sa zemlje.
[12] I sačeka još sedam dana pa ponovo pusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.
[13] I šest stotina i prve godine, prvog dana prvog mjeseca, vode se sa zemlje potpuno isušiše. I Noa skloni krov sa lađe i pogleda, kad gle, površina zemaljska bijaše suha!
[14] I drugog mjeseca, dvadeset i sedmog dana, bijaše zemlja sasvim suha.
[15] Tad Gospod reče Noi:
[16] „Izađi iz lađe, ti i tvoja žena, sinovi tvoji i žene njihove s tobom!
[17] Sve životinje koje su kod tebe, sva živa bića: ptice, stoka i svi gmazovi što zemljom pužu – neka izađu s tobom i neka zemljom vrve i neka se plode, neka se zemljom šire!”
[18] Tako Noa izađe sa svojim sinovima i ženom te ženama njegovih sinova.
[19] Sve životinje, svi gmazovi i ptice, sve što se kretalo na zemlji, po svojoj vrsti, napusti lađu.
[20] A Noa tad izgradi Gospodu žrtvenik, uze od svih čistih životinja i ptica, te žrtvova paljenice pred njim.
[21] I Gospod osjeti prijatan miris i reče u svome srcu: „Nikada više neću zemlju proklinjati zbog čovjeka, iako je žudnja čovjekova srca zla već od njegove mladosti: niti ću ikada više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
[22] Sve dok zemlja postoji, sjetva i žetva, studen i vrućina, dan i noć, prestajati neće.”