[1] I Saraja, žena Abramova, mu nije rodila djecu. Imala je sluškinju iz Egipta koja se zvala Hagara.
[2] I Saraja reče Abramu: „Gle, Bog mi nije dao da rađam. Idi mojoj sluškinji, možda mi se kroz nju daruju potomci!” I Abram posluša riječ Sarajinu.
[3] Tako, nakon što je Abram živio deset godina u zemlji Kanaanskoj, Saraja, žena njegova darova mu za ženu Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju.
[4] I on uze Hagaru, te ona osta trudna. Kada je vidjela da je trudna, s prezirom poče gledati gospodaricu.
[5] Tad Saraja reče Abramu: „Neka nepravda koja mi se nanosi pogodi tebe! Sluškinju sam prepustila tvome zagrljaju. Ali sada, kada osjeti da je trudna, s prezirom na mene gleda. Neka Gospod sudi i meni i tebi!”
[6] Abram odgovori Saraji: „Gle, sluškinja je u rukama tvojim, postupaj s njom kako hoćeš!” I Saraja je s njom postupila oštro tako da ova od nje pobježe.
[7] Ali anđeo Gospodnji je nađe kraj bunara u pustinji, na putu k Šuru,
[8] te je upita: „Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i gdje ideš?” Ona odgovori: „Pobjegla sam od svoje gospodarice Saraje!”
[9] I anđeo Gospodnji joj reče: „Vrati se gospodarici i pokori joj se!”
[10] I anđeo Gospodnji nastavi: „Gle, potomstvo tvoje ću toliko raširiti da se neće moći izbrojiti.”
[11] Dalje joj anđeo Gospodnji poruči: „Gle, trudna si i sina ćeš roditi, daj mu ime Išmael, jer je Gospod počuo tvoje vapaje.
[12] On će biti čovjek neobuzdan, poput magareta divljeg, ruku će dizati na svakog i svačija ruka dizat će se na njega: i pred licem braće svoje stan će sebi podići.”
[13] I ona zazva ime Gospoda, koji je s njom zborio i reče: „Ti si Bog koji me vidi”! I još kaza: „Zaista, vidjela sam onog koji pazi na me.”
[14] Zato nazva bunar „Bunar živućeg koji me vidi”. Eno ga između Kadeša i Bareda.
[15] I Hagara rodi Abramu sina. I Abram svom sinu, koga rodi Hagara, dade ime Išmael.
[16] Abram je imao osamdeset i šest godina kada mu je Hagara rodila Išmaela.