[1] Josip naredi svome upravitelju i reče: „Napuni ovim ljudima vreće hranom, toliko koliko mogu ponijeti, i svačiji novac položi u vreću njegovu.
[2] Moj srebreni pehar stavi u vreću najmlađeg, zajedno s hranom i novcem za žito!” I on postupi tako kako mu je rečeno.
[3] Kad dođe jutro, puste ljude da otputuju zajedno sa svojim magarcima.
[4] Kad izađoše iz grada i ne pređoše previše puta, reče Josip svome upravitelju: „Spremi se i pođi za njima. Kada ih stigneš, upitaj ih: ‘Zašto ste na dobro zlom uzvratili?
[5] Zar nije ovo pehar iz kojeg moj gospodar pije i budućnost predviđa? Tu ste zlo napravili.’”
[6] A kada ih je stigao, ponovi im te riječi.
[7] A oni mu rekoše: „Zašto naš gospodar govori tako? Daleko bilo od tvojih sluga da takvo nešto učine!
[8] Gle, novac što ga nađosmo u svojim vrećama vratismo nazad iz zemlje Kanaan. Kako bismo mogli ukrasti iz tvoga doma srebra ili zlata?
[9] Ali, ako kod kojeg od tvojih sluga bude nađeno nešto, neka umre, a mi ostali bit ćemo sluge tvoga gospodara.”
[10] A on reče: „Neka bude kako vi kažete! Kod koga bude nađen neka bude moj sluga a vi ostali ćete proći nekažnjeno!”
[11] Tad svaki spusti svoju vreću na zemlju te je otvori.
[12] A on poče tražiti od najstarijeg pa dođe do najmlađeg. Tad nađe pehar u Benjaminovoj vreći.
[13] Tad poderu haljine na sebi i svaki stavi tovar svoj na magarca te se vrate u grad.
[14] I Juda pođe s braćom svojom u dom Josipov – on još bijaše tamo – i padnu pred njim ničice na zemlju.
[15] Josip im reče: „Kakvo ste to djelo počinili? Zar niste znali da čovjek poput mene umije budućnost predviđati?”
[16] A Juda odgovori: „Što da kažemo gospodaru? Šta da kažemo i kako da se opravdamo? Bog je otkrio krivicu sluga tvojih! Evo nas, sluge smo našeg gospodara, mi i ovaj u čijoj je ruci pronađen pehar!”
[17] A on odgovori: „Daleko bilo od mene da takvo nešto učinim! Čovjek u čijoj je ruci pronađen pehar neka bude moj sluga, a vi u miru pođite gore k ocu svome!”
[18] Tad mu Juda priđe bliže i reče: „Molim te, gospodaru, dopusti slugi svome da progovori riječ svojemu gospodaru, i neka se srdžba tvoja ne rasplamsa zbog sluga tvojih, jer ti si poput faraona!
[19] Gospodar moj je zapitao sluge govoreći: ‘Imate li još oca i braće?’
[20] Tad odgovorimo gospodaru mome: ‘Mi imamo starog oca i malog brata, koji mu se rodi u starosti njegovoj, a njegov brat je mrtav. On jedini osta od majke njegove i otac ga mnogo voli.’
[21] Tad si progovorio slugama svojim: ‘Povedite ga dolje meni da ga vidim!’
[22] Tad kažemo gospodaru mome: ‘Dječak ne može napustiti oca svoga; kada bi oca svoga napustio on bi umro!’
[23] Tad si ti poručio slugama svojim: ‘Ako vaš najmlađi brat ne siđe ovamo s vama, onda lica moga više nećete vidjeti!’
[24] A kad dođosmo k sluzi tvome, našem ocu, tad mu prenesemo riječi našeg gospodara.
[25] Tada naš otac reče: ‘Pođite i opet nam kupite hrane!’
[26] Tad odgovorismo: ‘Ne možemo poći dolje, jer ne smijemo čovjeka u oči pogledati ako naš najmlađi brat nije s nama!’
[27] Tad nam reče sluga tvoj, otac naš: ‘Vi znate da mi je žena rodila dva sina.
[28] Jedan je nestao i pomislih u sebi: ‘Zasigurno ga je rastrgla zvijer!’ I nisam ga do dana današnjeg vidio.
[29] Ako mi sada uzmete i ovoga i ako ga snađe nesreća, onda biste moje sijede kose poslali u carstvo mrtvih.’
[30] Kada bi sada došao slugi tvome, ocu mome, i kada dječak, uz čiju dušu je prionula duša njegova ne bi bio sa mnom,
[31] on bi umro čim bi vidio da dječak nije tu. Tako bismo mi, sluge tvoje, sijede kose tvoga sluge, a našega oca, od tuge poslali u carstvo mrtvih!
[32] Jer tvoj sluga je zajamčio kod oca svoga za dječaka i obećao: ‘Ako li ga ne vratim, onda ću pred ocem svojim krivicu nositi život cijeli!’
[33] Zato sada tvoj sluga moli da ostane kao rob gospodara moga umjesto dječaka. Neka dječak sa svojom braćom otputuje
[34] Jer kako da odem ocu svome bez dječaka? Ne želim vidjeti tugu koja bi obuzela oca moga!”