[1] Ali zmija bijaše prepredenija no sve životinje što ih stvori Gospod Bog. Ona reče ženi: „Zar je Bog stvarno rekao da ne smijete jesti plodove sa stabala u vrtu?”
[2] Tada žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti;
[3] ali za plod stabla usred vrta Bog kaza: ‘Ne jedite ga i ne dirajte da ne biste umrli!’”
[4] Tada zmija reče ženi: „Nipošto nećete umrijeti!
[5] Nego Bog zna da će vam se onoga dana kada ga budete jeli oči otvoriti i da ćete postati poput Boga te spoznati šta je dobro a šta zlo!”
[6] I žena vidje da je stablo dobro za jelo, da mami oči i da je primamljivo jer daruje mudrost, uze plod sa njega i pojede ga, te dade ploda i mužu, koji je bio s njom, i on je jeo.
[7] Tad im se otvoriše oči i oni shvatiše da su goli. Spletu lišća smokve i naprave sebi pregače.
[8] I čuše glas Gospoda Boga, koji je šetao vrtom u hladovini dana. I čovjek i žena se sakriše pred licem Božijim između stabala u vrtu.
[9] Tad Gospod Bog pozva čovjeka i upita: „Gdje si?”
[10] A on odgovori: „Čuo sam tvoj glas u vrtu te se prepadoh jer sam go, zato sam se sakrio!”
[11] A On reče: „Ko ti je rekao da si go? Jesi li to jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio da jedeš!”
[12] Tada čovjek odvrati: „Žena koju si postavio do mene dade mi ploda sa stabla pa sam jeo!”
[13] Tad Gospod Bog reče ženi: „Zašto si to uradila?” Žena odgovori: „Zmija me zavela i ja sam jela!”
[14] Tada Gospod Bog reče zmiji: „Pošto si to učinila, bit ćeš prokleta više no sva stoka i životinje polja! Na stomaku ćeš puzati i prašinu jesti čitavog života.
[15] I neprijateljstvo ću posijati između tebe i žene, tvoga sjemena i sjemena njenoga! On će ti glavu razdrobiti a ti ćeš ujedati za petu!”
[16] A ženi reče: „Muke trudnoće tvoje groznima ću učiniti; u mukama ćeš djecu rađati. Žudnja će te mužu tjerati a on će vladati nad tobom!”
[17] A čovjeku On reče: „Zato što si se pokorio glasu žene svoje i jeo sa stabla, iako sam ti naredio: ‘Ne smiješ jesti sa njega!’ Neka je prokleta zemlja zbog tebe! Mučno ćeš se hraniti od nje život cijeli.
[18] Trnje i korov će ti rađati a ti ćeš jesti bilje polja.
[19] U znoju lica svoga hljeb svoj ćeš jesti, dok se opet ne vratiš prahu zemaljskom, jer iz njega si uzet, jer prah si i prahu ćeš se vratiti.”
[20] I čovjek svojoj ženi dade ime Eva; zato što je ona majka svih živih.
[21] I Gospod Bog načini Adamu i njegovoj ženi odjeću od koža i obuče ih.
[22] I Gospod Bog reče: „Evo, čovjek je postao poput nas jer je spoznao zlo i dobro; ali bi on sada mogao ruku ispružiti i jesti sa stabla života i vječno živjeti!”
[23] Zato ga Gospod Bog istjera iz vrta Eden, i posla da obrađuje zemlju iz koje je uzet.
[24] I On protjera čovjeka i pusti da istočno od vrta Eden logoruju kerubini i plameni mač koji se okretao k svakoj strani, kako bi čuvali put k stablu života.