[1] Ali glad je morila zemlju.
[2] I kada su pojeli sve žito što donesoše iz Egipta, tad im otac reče: „Pođite i kupite nam opet malo hrane!”
[3] A Juda mu odgovori: „Onaj čovjek nam se zarekao i kazao: ‘Nećete vidjeti lica moga ako brat ne bude s vama!’
[4] Ako brata našeg pošalješ s nama, onda ćemo poći dolje i kupiti hrane.
[5] A ako ga ne pustiš, onda nećemo ni poći dolje, jer nam je čovjek poručio: ‘Nećete vidjeti moga lica ako brat vas ne bude s vama!’”
[6] Tad reče Izrael: „Zašto ste mi nanijeli tu muku i čovjeku rekli da imate još jednog brata?”
[7] A oni odvrate: „Čovjek se podrobno raspitivao za našu rodbinu i pitao nas: ‘Da li vam je otac živ? Imate li još jednog brata?’ A mi mu objasnismo kako je bilo. Zar smo mogli znati da će reći: ‘Dovedite ovamo brata svoga’”
[8] I Juda reče ocu svome Izraelu: „Daj mi dječaka da možemo poći na put, da preživimo i da ne umremo, mi, ti i djeca naša!
[9] Ja ću za njega jamčiti, od moje ćeš ga ruke tražiti. Ako ga ne vratim i ne dovedem pred tvoje lice, onda ću krivicu nositi pred tobom čitav život svoj.
[10] Da nismo oklijevali sigurno bi se do sada dva puta vratili!”
[11] Tad im reče otac njihov Izrael: „Ako tako mora biti, onda uradite ovako: u svoje vreće stavite najbolje proizvode ove zemlje i odnesite čovjeku na poklon: malo tamjana, malo meda, korijena i smirne mirisne, pistacija i badema.
[12] I novaca ponesite duplo više da novac koji vam bijaše na vrhu vreća vratite: Možda je došlo do zabune.
[13] I uzmite brata svoga, idite natrag onom čovjeku!
[14] Bog, Svemogući, neka vam podari milost pred tim čovjekom, da vam vrati brata vašeg i Benjamina. A ako je meni ostati bez djece, neka ostanem!”
[15] Tad uzeše poklone i duplo više novca i povedoše Benjamina sa sobom. Otputuju dolje k Egiptu te stanu pred Josipa.
[16] Kad Josip ugleda Benjamina s njima, reče svome upravniku: „Povedi ljude u kuću, zakolji živinče i pripremi obrok, jer će sa mnom ručati!”
[17] I čovjek učini onako kako je Josip naredio i odvede ljude u dom Josipov.
[18] Kad ih uvedoše u Josipovu kuću, oni se uplaše i rekoše: „Uvode nas zbog novca koji je prvi put završio u našim vrećama, kako bi nas napali i savladali te nas zajedno s našim magarcima učinili robovima!”
[19] Zato se pred ulazom u kuću obrate čovjeku koji upravljaše u domu Josipovu
[20] te rekoše: „Molim te, gospodaru, već smo jednom bili ovdje da kupimo hrane.
[21] A kada se vratismo u svoje sklonište i otvorismo vreće gle, novac je ležao kod svakog na vrhu vreće, po vrijednosti isti naš novac.
[22] Sada smo ga vratili i drugi novac donijeli kako bismo kupili hrane; ne znamo ko je naš novac stavio u vreće!”
[23] A on im odgovori: „Neka je mir s vama! Ne plašite se! Vaš Bog i Bog vašeg oca je vaše blago stavio u vreće. Novci vaši su bili kod mene!” I on izvede Simeona k njima.
[24] I čovjek odvede ljude u kuću Josipovu i dade im vode da noge svoje operu i nahrani magarce njihove.
[25] Oni pak spremiše darove, za dolazak Josipov u podne, jer su čuli da će tu ručati.
[26] Kad Josip dođe kući, oni mu darove koje su donijeli sa sobom dadoše te se pokloniše pred njim do zemlje.
[27] On ih upita za zdravlje i reče: „Da li je dobro vaš stari otac o kojem ste mi pričali? Da li je još živ?”
[28] A oni odgovore: „Tvoj sluga, naš otac, dobro je i još je živ!” I poklone se i ničice, iskazujući mu poštovanje.
[29] Ali kada Josip podiže pogled svoj i ugleda brata Benjamina, sina majke svoje, upita: „Da li je to vaš najmlađi brat, o kojem ste mi pričali?” I on doda: „Neka prema tebi Bog bude milostiv, sine!”
[30] Poslije toga se Josip povuče, jer se bio uznemirio zbog brata svoga i potraži mjesto gdje je mogao plakati. Ode u svoje odaje i tamo zaplaka.
[31] Zatim opra lice svoje i izađe, savlada se pa reče: „Iznesite jelo!”
[32] I njemu donesoše posebno, braći posebno, te posebno donesoše i Egipćanima koji su s njima ručali, jer Egipćani nisu mogli jesti zajedno s Jevrejima, jer to njima bijaše odvratno.
[33] I sjedjeli su pred njim po starini, najstariji a zatim najmlađi, i oni su se zbunjeno zgledali.
[34] I naredi da jela ispred njega nose njima, i Benjamina zapadne pet puta više nego ostale. I pili su i veselili se s njim.